Ja sam gotovo stalno na putu i vrlo često boravim u inozemstvu. Neki moji prijatelji mi čak i zavide. Blago tebi, uvijek putuješ, upoznaješ nove ljude i kulture, kušaš druga jela. Proputovao si gotovo cijeli svijet i dobro ga upoznao jer se zadržavaš duže vremena u gradovima koje posjećuješ. Praktično si zaposleni turist. Putuješ, pokrivaju ti sve troškove i još te i plaćaju. Prilično dobro, dodali bi oni koji poznaju moja primanja. U stvari zarađujem još više od onoga što neki znaju; nikada ne spominjem nagrade koje se dijele na kraju godine na osnovu dostignutih rezultata. Po nekada su veće od onoga što zaradim u toku cijele godine. Bolje je ne hvaliti se previše. Čak i najbolji prijatelji mogu postati zavidni i ljubomorni. Nema smisla izgubiti prijatelje zbog neke suvišne i nepotrebne informacije. Oni, to jeste prijatelji, su najdragocjeniji dio života i ne mogu se kupiti za pare, čak ni za one konvertibilne. Nije uvijek lako objasniti da može dosaditi i to, to jeste biti turista po profesiji. Sve onoga čega je previše, prije ili poslije dosadi.

S druge strane moja supruga je uvijek doma. Dok ja nisam dobio ovaj posao i ona je radila i privređivala. Zatim je zaključila da ja dovoljno zarađujem za oboje i da ona ne mora podnositi svog neugodnog šefa. Jednostavno mi je jedan dan saopćila da je dala otkaz. Čak mi je bilo drago to čuti. Često se vraćala iz ureda vrlo neraspoložena i to mi se nije dopadalo. Prenosila je loše raspoloženje i na mene. Uvijek nešto nije išlo kako je ona mislila da treba: šef ju je maltretirao, prema njenim iskazima, a imala je loših riječi i za kolege. Konačno je to sve završilo. U početku joj je bilo super. Slobodnog vremena na pretek, susreti s prijateljicama, izlazak u kino i kazalište, kupovine. Zatim se upisala na tečaj japanske keramike, pa onda na kurs yoge. Bila je zadovoljna sa svojim životom i sa slobodom koju je preko noći stekla. Onda je došlo do zasićenja i počela je tražiti nove izvore uzbuđenja. Tako je par puta išla sa mnom u inozemstvo; ja poslom a ona iz zadovoljstva.

Par dana u novom gradu je uvijek interesantno i zabavno; toliko i borave uobičajeni turisti. Ja gotovo nikada ne ostajem manje od 3 tjedna, a ponekad i puno duže. Nakon tih prvih dana nije više znala što da radi, sama. Ja sam uvijek u uredu, vraćam se kasno uvečer i jedini slobodan dan koji možemo provesti zajedno je nedjelja. Tako je nakon par puta odustala i stvorila si vlastiti život, malo mirniji i usporeniji nego prije. Čujemo se često, bar svaki drugi dan. Povežemo se sa Skype i kao da smo doista zajedno. Istina, svako sjedi u svom dnevnom boravku, ja s pivom, a ona s čašom bijelog vina, ali osjećaj je kao da smo zajedno. Koji puta mi usmjeri kameru prem njenom televizoru pa praktično zajedno gledamo isti program. Ponekad se zabavimo i na druge načine... Današnja tehnologija doista pruža velike mogućnosti u raznim aspektima.

Glavni problem u našim odnosima nastaje kada ja imam slobodne dane, neku vrstu neplaćenog godišnjeg odmora: kada ne radim ne plaćaju me, ali moram uzeti određeni broj slobodnih dana svake godine. To je po ugovoru i tako ispadne da oni mene ne izrabljuju jer mi garantiraju pravo na odmor. Ona bi da putuje a ja bih da ostanem doma, da se dosađujem, da buljim u televizor, pročitam neku knjigu, nađem se s prijateljima na pivi ili odigram jednu utakmicu malog nogometa. Mrzim sva prijevozna sredstva, od aviona i vlaka, do autobusa i automobila. Ne volim hotele i smuči mi se kada pomislim na hranu po restoranima, čak i onim najboljima. Tako pokušavamo da nađemo neki kompromis: najčešće je to odmor na moru. Do tamo se mora stići na neki način i to moram podnijeti. Tamo iznajmimo apartman, gdje možemo i kuhati, pa se ja mogu osjećati kao kod kuće. Ona ponekad iznajmi auto i kruži okolo, razgledajući okolinu i turističke znamenitosti mjesta dok sam ja izvrnut ispod suncobrana na plaži. To mi nije mrsko.

Sljedeća destinacija koju je odabrala moja bolja polovica, početkom sljedećeg mjeseca, jeste španjolski otok Lanzarote. Nalazi se nedaleko od Maroka i jedan je od mnogobrojnih otoka Kanarskog otočja. Jedna od prednosti u odnosu na druge jeste da je puno manje posjećen i da je još uvijek zadržao svoje prirodne čari. U biti je cijeli otok jedna velika kamena pustinja s vulkanima i gejzirima. Negdje sam pročitao da pejzaži dosta podsjećaju na one islandske. Neki kažu da je i temperatura u skladu s tim sjevernim otokom. Nikada nije pretjerano vruće, a kada zapuše hladni sjeverni vjetar treba se dobro obući, čak i u lipnju. Odlučili smo da iznajmimo apartman s bazenom: kažu da je more uvijek hladno i ne prelazi 22 stupnja. To bi mi nekada možda bilo i dobro ali s godinama više cijenim 25 stupnjeva. Nadajmo se da će sve dobro proći.

Ova godina mi je izuzetno naporna, ali moram priznati i da je istovremeno jako interesantna. Primjećujem kako se kod mene počinje razvijati zanimanje za druge ljude, posebno ako su drukčijeg kulturnog naslijeđa od mene. Uvijek sam bio veliki individualac i okružje me nije previše interesiralo. Često bi se događalo da ne primijetim neke stvari koje su se zbivale oko mene, ali to u meni nije izazivalo uzbuđenje. Moj unutrašnji svijet mi je sasvim dostajao. Nikada nisam imao puno prijatelja, a i broj onih koje bih mogao definirati kao poznanike je bio dosta skroman. U zadnjih par godina je počelo rasti moje zanimanje za osobe koje me okružuju. Počinju mi biti zabavna, a ponekada i poučna, njihova iskustva na poslu, u odnosu s kolegama, bračni odnosi, veza s djecom i rođacima. Prije sam sve to smatrao banalnim i dosadnim. Sada mi se šire vidici i počinjem uviđati da je svijet puno veći nego što sam nekada mislio. Moja filozofija, koja se može izraziti u kratkoj rečenici "univerzum to neće niti primijetiti", i koja objektivno ostaje takva, malo po malo postaje slabija. Sve rjeđe odbijam interakciju s drugima.

Nakon ljetnog raspusta u moju firmu je stigla nova aplikacija za praćenje rada zaposlenih. Svaki posao koji radimo ima svoju šifru i potrebno je za svaki dan upisati koliko se je sati radilo na pojedinom projektu. Vrlo jednostavan softver, besprijekorno urađen od jedne naše poslovnice u danskoj. Toliko je intuitivan da nema potrebe za uputstvima. Ako nešto baš nije jasno postavi su kursor iznad kućice i pojavi se uobičajeni oblačić s objašnjenjem. Poslan je svim našim uredim u svijetu koju su obavezni da ga koriste. Nekih mjesec dana nakon uvođenja ove aplikacije šef me zove doma; ja ne radim uvijek u uredu jer mi posao dozvoljava da puno toga obavim online, od kuće. Ja to obilno koristim. Kaže mi da naša poslovnica u Japanu ima velikih problema s korištenjem ovog programa za praćenje sati rada. Ja ostao zapanjen. U per minuta bih uspio objasniti djetetu iz prvog razreda osnovne škole kako softver funkcionira a Japanci ne shvaćaju.

Tako sam se našao u avionu. Iz Beča sam krenuo za Tokyo. Predviđena su 3 tjedna rada. Uz objašnjenje novog programa, što je u stvari bila izlika za odlazak, trebao sam proučiti njihov način komuniciranja s klijentima. Istraživanja su pokazala da je njihov postotak dobivenih klijenata, u odnosu na one kontaktirane, puno viši nego prosjek koji dostižemo u Europi. Na prostorima Balkana je još znatno niži. Let je trajao nekih 12 sati. U zračnoj luci me je čekao auto sa šoferom. Krenuli smo. Ovo je moja prva posjeta zemlji izlazećeg sunca. Odvezao me je u jednu od centralnih četvrti Tokya koji se zove Shibuya. Moja firma ima mali apartman za povremene goste, kao što sam bio ja u ovom slučaju. Mali ali luksuzno uređen. S 18. kata se pružao predivan pogled na grad. Od prvog momenta sam se počeo zaljubljivati. Stigao sam kasno i odmah se ubacio u krevet. Ujutro sam se probudio dosta mamurno zbog vremenske razlike. U maloj kuhinjici sam pronašao neke kekse koje sam pojeo uz voćni sok od breskve.

Ured se nalazi na nekih 10 minuta hoda od apartmana. Na stolu sam našao plan grada gdje je bila ucrtana trasa koju sam trebao slijediti. Počinju raditi u 10 ujutro i završavaju u 7 navečer; imaju pauzu za ručak od jedan sat, neplaćenu. Sačekala me je sekretarica na recepciji i odvela do šefa. Većina Japanaca je sitna, ali je ovaj bio prava ljudina. Srednje dobi, visok oko 190 cm i skoro 100 kila težak. Reklo bi se da je iz Like. Nakloni, bujica riječi. Nikakav odgovor na moje engleske pozdrave i pohvale. Nakon 5 minuta okrene telefon i nešto promrmlja. Gotovo istovremeno se pojavi jedan mlađi čovjek i pozdravi me na engleskom. Objasni mi da glavni čovjek agencije ne govori strane jezike i da će on biti naš prevodilac. Tako smo proveli sat vremena u upoznavanju i planiranju posla koji ja trebam obaviti za njih i oni za mene. Prevodilac se zvao Taiko i na kraju je ispalo da je to jedina osoba s kojom sam uspio stvoriti neki kontakt. Nitko drugi nije govorio engleski. Nevjerojatno. Multinacionalna firma u kojoj samo jedna osoba govori engleski.

Pitao sam ga što se događa kada je on odsutan zbog bolesti? Ima 42 godine i nikada nije izostao s posla, prema tome problem se ne postavlja. Uskoro je došlo vrijeme ručka. Nisam znao što da radim. Očekivao sam da vidim hoće li me netko pozvati da mu se pridružim, kao što je to bilo u svim drugim poslovnicama koje sam posjetio. Svi su izašli iz ureda osim mene. Na kraju sam se podigao i uputio na ulicu. Nakon par stotina koraka skrenuo sam u jednu ulicu gdje je bilo puno restorana, ako ih tako mogu nazvati. Sjedne se za šank i tamo se jede. Jedini problem što nigdje nije bilo mjesta. Još gore, ispred svake zalogajnice, čini mi se da bolje opisuje mjesto, se nalazio dugački red. Mrzim redove. Našao sam neki dućan, ali je i u njemu bila gužva. Ipak sam se ohrabrio i ušao. Kupio sam neke kekse i sok, za promjenu u odnosu na doručak. U blizini je bio mali park s par klupica. Čudo, ali sam odmah uspio pronaći slobodno mjesto. I za večeru sam imao isti obrok.

Dan iza sam skupio hrabrost i stao u filu za pravi ručak. Red se brzo pomicao i nakon 20 minuta sam sjedio za šankom. Naručio sam ramen; neka vrsta maneštre s paštom, svinjskim mesom i kuhanim jajetom. Brzo i ukusno, s prihvatljivom cijenom od oko 80 kuna. Problem je da je centar izuzetno napučen i u vrijeme ručka se stvaraju gužve jer nema dovoljno kapaciteta za sve zaposlene. Unatoč tome, u uredu nisam nikoga vidio da nosi jelo od doma. Brzo sam se privikao novom ritmu. Nakon posla bih završio u nekom baru. Uz pivo bih uzeo neko od jela koja su se nudila i to bi mi bila večera. Lokali su bili puni ljudi kao ja: odijelo i kravata, upravo napustili radno mjesto. Brzo sam shvatio da se lako može stupiti u kontakt i tako sam uspio dobiti moju dnevnu dozu konverzacije. U uredu se razgovaralo samo o poslu, uvijek preko prevodioca. Pokušao sam par puta zametnuti razgovor o nekim drugim temama. Tih dana je američki predsjednik Trump posjetio Japan, pa sam htio čuti od njih što misle o njemu. Nikada nisam dobio odgovor. Izgleda da kod njih na poslu ne postoji ništa drugo van tog ambijenta. Oni u barovima su jako razgovorljivi i raspon tema je vrlo širok, od politike, pa žena, do automobila i kulturnih događaja.

Preko vikenda sam koristio slobodno vrijeme da razgledam grad a dva puta sam napravio i kratki izlet van Tokya. Sve je puno budističkih i šintoističkih hramova. Izgleda da su Japanci jako religiozni, ali i prevrtljivi po tom pitanju. Jedan mi je rekao da svaki Japanac u toku svog života bar jednom promijeni religiju. Iako je bio početak studenoga, vrijeme mi je bilo izuzetno naklonjeno: sunčano i toplo, pa sam često šetao u samoj košulji sa zavrnutim rukavima. Japanke se lijepe žene, ali prilično loše građene: ravne naprijed, ravne odostraga. Otišao sam i u jedan tradicionalni teatar, ali da budem iskren predstava me nije posebno oduševila. Ono što mi se je jako dopalo jeste hrana. Dva puta sam si priuštio i skuplje restorane. Ambijent, hrana i ljubaznost posluge su spektakularni.

Jedno od pravila u životu je diversificirati, u svemu. Pogotovo kada se radi s novcem. Ne ulagati sav kapital u jednu akciju, ili jednu valutu, kladiti se na razne opcije, ne samo na jednu. Ja sam u slučaju koji ću vam iznijeti postupio suprotno zdravom razumu: stavio sam sve na jednog konja. Donald je pametan čovjek i siguran sam da će pravilno shvatiti ono što želim reći, to jeste da ovo neće uzeti kao uvredu. Sve je počelo negdje početkom proteklog ljeta. Američka predsjednička kampanja je bila u toku. Meni se niti jedan od pretendenata nije sviđao, pogotovo onaj ženski. Zašto? Ne sviđa mi se kada jedna gospođa pretrpi sve uvrede koje joj nanese suprug samo iz jednog razloga: da bi se mogla kandidirati za predsjednika. Uz to držim da je jako vezana za centre moći i multinacionalne kompanije koje tresu svijet i produbljuju sve više već prisutnu krizu. Gospođa uz to ima vrlo opasne poglede na vanjsku politiku: tendencija joj je odnos sile s Rusijom bez puno pregovora.

Nije da mi se druga strana nešto više sviđala. Sjećam se da je jednog dana izjavio kako se on misli baviti puno više samom Amerikom nego inozemnim problemima, suprotno od gospođe. To mi se je svidjelo i od tada je moja simpatija prema Donaldu rasla (jako mi je drag i njegov imenjak Duck, a nije mi mrzak niti Mc). Početkom kolovoza proveo sam dosta vremena u društvu mog prijatelja Zorana koji živi u New York-u više od 30 godina. Zajedno smo pohađali fakultet građevine. Na plaži, uz kriglu pive, uz sve argumente na red je došao i onaj politički. On je uvjereni pobornik demokrata i glasat će za gospođu. On iznosi svoje argumente, a ja svoje. Ne uspijeva shvatiti moje razmišljanje i na kraju pomalo iritiran mom protivljenju njegovog izbora nudi mi da se okladimo. Ja se nikada ne kladim za ozbiljno, eventualno pivo ili kava. Ali kada mi je ponudi odnos 1:3, uz to pomalo motiviran i njegovim prepotentno tvrdoglavim stavom, ja sam prihvatio. Ako pobjedi njegov kandidat ja plaćam 100 eura, ako pobjedi moj patak on meni duguje 300 eura. Jutros sam se probudio i upalio televizor. Novost je da je moj kandidat preko noći postao Veliki Patak i sada će on komandirati pačićima. A ja sam bogatiji za 300 eura.

Zaintrigirale su me informacije da je puno ljudi zgrnulo pare preko Forexa (kupoprodaja valuta) u vrijeme Brexit-a. Puno stručnjaka u tom području je podržavalo tezu da se vrlo slična situacija može dogoditi i prilikom američkih izbora. U slučaju da Donald pobjedi, dolar bi mogao jako opasti. Špekulacija u tom smjeru bi mogla biti jako profitabilna. Tako sam ja otvorio jedan račun, par dana se poigrao s virtualnim novcima koje su mi dali sa svrhom da shvatim o čemu se uopće radi i kako funkcionira sučelje same aplikacije. Na dan izbora, to jeste jučer, vratio sam se doma s posla, ulogirao se i položio diskretnu količinu novaca na moj račun. Odluka je pala: probat ću zaraditi nešto trgujući s dolarom. Kladiti se na Trump-a (dolar će pasti ako bude izabran) ili na Hillary (dolar će ojačati u slučaju njene pobjede) pitanje je sada? U tom trenutku sam već imao okladu s mojim prijateljem iz Amerike. Znači bilo bi mudro da sam se na Forexu okladio na Klintonicu.

Razum rijetko uspijeva kontrolirati osjećaje i tako sam se okladio na pad dolara. Nakon što sam nakon buđenja vidio da je moj favorit pobjednik, prva stvar je bila upaliti kompjuter i vidjeti koliko sam para zgrnuo. Financijska tržišta cijelog svijeta su sigurno poludjela i dolar strmoglavo pada. Bilo je negdje oko 9 sati kada sam pogledao moje stanje. Kupio sam po 1,1034 a tada je vrijednost bila oko 1,1100: u dobitku sam oko 6% jer sam investirao s polugom 1:10. U novcu, radi se o 6 dolara. Bolje gledam i vidim da je dolar jako pao oko 6 ujutro, kada je ishod izbora bio potpuno jasan. Zarađivao sam nekih 30%, ali sam spavao pa nisam mogao realizirati. Vjerojatno i da sam imao priliku ne bih bio zatvorio poziciju jer sam očekivao nešto malo više. Nakon toga se počeo oporavljati. Ja bih volio shvatiti zašto, jer mi doista nije jasno. Dok ovo pišem gubim preko 7%; dolar i dalje postaje sve snažniji. Po kojoj logici?

Ja sam obazriva osoba i nikada ne riskiram mnogo. Tako sam odlučio ostaviti moju dugačku poziciju otvorenom dok dolar ne opadne, ako se to dogodi. Nadam se da će se u par sljedećih dana ostvariti ono o čemu su svi govorili, to jeste da će Donaldov izbor kompromitirati američku valutu. Tako bi ja uspio izvući dodatni dobitak iz ovog događaja. Znate kako se kaže: dok jednom ne smrkne, drugome ne svane.

Primijetit ćete da je članak stari, iz 2016. godine. Pa zašto je ovdje, u 2021. Zbog greške, u stvari moje nepažnje. Ne znam što mi je bilo i gdje mi se nalazila glava, ali sam u jednom trenutku kliknuo na tipku "pobriši članak". Jedino opravdanje mi je da je sučelje na mađarskom, pa generalno moram biti jako koncentriran na ono što radim: napravio sam si mali rječnik da bih znao što koja funkcija radi. I tako, kako mi je bilo žao izgubiti ovaj zapis, ponovo sam ga stavio. Nisam našao način kako da mu stavim stari datum pa da bude tamo gdje se je nalazio prije slučajnog brisanja.

Svako toliko se pitam: gdje ide ova civilizacija? Ne vidim pozitivnih znakova. Nasuprot, oni negativni su jako brojni i svaki dan smo svjedoci novih. Što se događa ovih dana što mi je jako uznemirilo i iznerviralo? Prvo je bio sastanak grupe G7: 7 industrijski najrazvijenijih zemalja na svijetu, kako su oni semi sami proglasili. Kada su se osnovali, možda je tako i bilo, ali danas je to daleko od stvarnosti. Kanada se po gotovo ničemu ne može mjeriti s Kinom, osim možda po površini, ali je ona u grupi, a Kina nije. Odmah po završetku tog skupa, sasta se NATO, vojna organizacija zapadnih zemalja. Nekada je postojao i Varšavski pakt, ujedinjene socijalističke zemlje oko Sovjetskog Saveza. Danas je NATO sam i nije mi sasvim jasno čemu služi. Sve je to dobilo dodatni značaj s prisustvom novog američkog predsjednika; onaj prethodni se je više brinuo o problemima svoje zemlje i zato mi je bio simpatičniji. U u njegovo vrijeme je bilo napetosti s Rusima i Kinezima, ali sada smo dostigli nivo hladnog rata od prije pedesetak godina. Taj hladni rat je ima svoju kulminaciju s takozvanom kubanskom krizom kada je svijet bio na pragu nuklearnog rata. Izgleda da novi američki predsjednik želi da nas uvede u takav period.

Koji je osnovni problem ljudske rase? Žele imati fiksne točke, stvari u koje su sigurni i koje se neće promijeniti: kako se radi o fiksnoj točci, na nju se možeš osloniti, sa sigurnošću. Jedna od najuobičajenijih fiksnih točaka jeste religija. Bog postoji jer u njega vjeruješ i to je postulat koji vrijedi bez provjere. Znači da se uvijek možeš osloniti na njega. Postaje manje važna činjenica da li on postoji ili ne. S ovih samita je izašla jedna stvar koja je jako u modi u zadnje vrijeme. Sudionici, gotovo svi, su izjavili da treba braniti naše vrijednosti, a predsjednik NATO-a je rekao kako Kinezi ne dijele s nama naše vrijednosti. Ma kako smo samo postali egoistični. Šalim se, uvijek smo bili takvi. Koje su to naše vrijednosti na koje se oni odnose, to jeste vrijednosti zapadne civilizacije. Manje više će vam spomenuti demokraciju, slobodu i poštivanje ljudskih prava. Mi smo ovdje da branimo demokraciju, grme zapadni političari. Tako su vikali i kršćanski misionari po cijelom svijetu: mi smo ovdje da vam prenesemo božju riječ. Metodi se mijenjaju, jer su vremena drukčija, ali je koncept uvijek isti, a isto tako i konačni cilj: zaštititi svoje i iskoristiti drugoga, koliko je to moguće. Sada se na zapadu širi i bojazan da bi mogli izgubiti vodstvo svijeta, koje su, objektivno gledajući, u zadnjih pedeset godina imali. Sada ulaze u igru novi, jaki igrači, i to unosi strah.

Glavni protivnik Zapada je postala Kina. Istina je, ljuti su i na Ruse, ali Rusi nemaju tako značajnu globalnu ulogu, osim u određenim dijelovima svijeta, za sada još uvijek manje važnim. Kinezu su svuda: počevši od najmanjih i najnerazvijenijih zemalja svijeta, kojima naoko pružaju velikodušnu pomoć (da se razumijemo, rekao sam naoko), pa preko svih značajnih zapadnih zemalja (trgovine, barovi i neke uslužne djelatnosti su u njihovim rukama), stječu vodeću poziciju na polju tehnologije (najdalje su stigli s tehnologijom 5G) i posjeduju više od petine vanjskog duga Sjedinjenih Država. Gdje god se okreneš, oni. Ovih dana je počelo Europsko prvenstvo u nogometu. Vidite li reklame na stadionima? Na kineskom su jeziku. Reklamiraju bijelu tehniku Hisense; bar sam ja tako zaključio jer sam vidio i natpise na latinici. Ja imam doma njihov hladnjak, vintage stil. Ima i bolje, recimo talijanski, ali ovaj znatno manje košta. Već dok sam ja bio mali, se je govorilo da će Kinezi ovladati svijetom. Pa na što se onda mi ljutimo, kada je to zapisano u našoj sudbini.

Netko počinje shvaćati da su problemi koje vidimo djelomično, ali dobrim dijelom, naša krivica, nas zapadnjaka. Ne baš nas građana, jer nas nitko ništa i ne pita, nego vladi koje rade prema željama ekonomskih magnata, multinacionalnih kompanija. Sjetite se da je politika samo produžena ruka ekonomije. Krajem osamdesetih je krenuo trend proizvodnje u nerazvijenim zemljama. Otvoriš pogon u jednoj takvoj zemlji i radna snaga te košta puno manje, a profit raste. Takve su zemlje rado prihvaćale strani kapital da bi se podigle iz bijede. Jedna od njih je bila i Kina. Za razliku od drugih, Kina je ogromna nacija, a Kinezi su vrijedni radnici i zadovoljavaju se s malo. S vremenom su počeli shvaćati tehnologije, raditi na njihovom poboljšanju, investirali ono što su zaradili u obrazovanje mladih i danas su to što jesu. Od iskorištavana zemlje (platili su ulaznicu), postali su konkurencija. Zahvaljujući zapadnom kapitalu. Dak su velike firme iskorištavale radnu snagu u nerazvijenim zemljama, na uštrb domaće radne snage, to im je bilo po volji i uradile su sve da se tržište globalizira, da se do najveće moguće granice pojednostavi uvoz i izvoz robe, po mogućnosti bez carina.

Dio toga plaćamo i mi, jer je standard već godinama u padu, jer se smanjila količina posla, a i plaće su manje nego prije. I sada se mi kao ljutimo na njih. Ja sam ljut na naše, prije svega zbog široko proširene hipokrizije. Napad na nedemokratsku Kinu je samo izlika; oni ne poštuju naše vrijednosti. Mi smo za demokraciju, ali samo kada nam odgovara. Kada nije dobra, spremni smo da promijenimo mišljenje. Sjećate li se arapskog proljeća, perioda kada su se brojni arapski narodi uz Mediteran pobunili protiv njihovih vladajućih klasa? U Egiptu je pao diktator Mubarak. Pljesak! Nakon toga su održani demokratski izbori. Pljesak! Na izborima su pobijedili Braća Muslimani, fundamentalističko religiozna partija. Bez pljeska, s ponekim prikrivenim zviždukom (me možeš glasno, sve se je demokratski odigralo). Onda je vojna vrhuška izvela državni udar i došla na vlast, što je predstavljalo grubi nedemokratski čin. Potihi pljesak! Nije mogao biti onaj bučni (kakav je u biti bio), jer bi se shvatilo da smo malo skrenuli s našeg pravog puta.

Ne znam kako vi vidite ovaj svijet, ali meni se ne sviđa. Sve ti nekako dođe na to kao kada uđeš u casino online. Imate pravo, nije uđeš nego se ulogiraš. Sve ovisi o sreći, hoćeš li izaći van bez hlača ili će ti džepovi biti puni para. Pretežno se dogodi ona prva stvar. Svijet je uvijek konceptualno isti. Mijenjaju se ljudi, kultura, jezici, a tehnologija svaki dan svi više oslobađa čovjeka od teškog rada, ali odnos onih koji posjeduju bogatstvo i onih koji im pomažu da ga steknu je uvijek isti: ovima drugima uvijek treba bočica s vazelinom (dobar rock koncert, nogometna utakmica, pijančenje s društvom...) da bi koliko toliko mogli nastaviti svoj tužni život. Bolje to nego revolucija; tamo možeš i poginuti, a kada završi sve krene po starom, iako s nekim novim pristupom. Hoću da naglasim da nisam Marxista. On je vidio rješenje, iako jako pogrešno. Ja ga upravo ne vidim.

Krist je rekao da se čovjek ne treba brinuti za ono što će biti sutra jer i danas ima dovoljno toga o čemu treba razmišljati i što treba riješiti. Mudar čovjek. Dajte, nemojte ulaziti u diskusiju sa mnom da li je čovjek ili nešto više; ja jednostavno nisam religiozan i ne vjerujem u sve te priče, bar ne onako kako su ispričane i postavljene. Tko hoće shvatiti, shvaća da se radi o bajkama, a kao i sve bajke i te imaju svoj razlog postojanja. Jedan od njih je utjerati strah u kosti narodu kako bi se s njim lakše upravljalo i kako bi bio poslušniji. Svetih knjiga ima raznih, pa tako imaju i različite pristupe i ciljeve. Kada govorimo o Kristu, koji mi je simpatičan, rekao bih da je on bio neka preteča psihoanalista. Iako je preteča, puno je bolji od ovih koje imamo danas i kojima je glavni cilj prebaciti papirnate novčanice iz vašeg novčanika u njihov. U redu, slažem se, puno njih prihvaća i elektronske načine plaćanja, kao na primjer kreditne kartice, ali im je ipak draža gotovina. Elektronsko plaćanje je zabilježeno u sistemu, pa ne možeš reći da nisi dobio taj novac. Ako ga ne možeš utajiti, na njega moraš platiti i dadžbine, a to nam je svima mrsko.

Ako čitate Novi zavjet s određenom pažnjom, znajući što u njemu tražite, na kraju ćete doći do istog zaključka kao i ja: Krist je davao zapovijesti i savjete običnom čovjeku, kako bi ovaj mogao na bezbolniji način prihvatiti svakodnevicu i probleme koje ona sa sobom donosi. Zapovijed da se okrene drugi obraz, je odličan element za analizu. Jednostavno nam kaže da neke stvari treba trpjeti, jer ne možemo učiniti ništa da ih riješimo, bez da gajimo mržnju prema onima koje donose i siju nepravdu. Lako je njemu bilo, jer nije bio okružen sa svim ovim ološem s kojim se mi moramo sukobljavati. Ipak, njegova zapovijed i danas ima terapeutsku vrijednost. Nama samima mržnja nosi loše stvari i razara nas iznutra. Onaj kojeg mrzimo nema nikakvih psiholoških problema jer koji puta niti ne zna da je mržen. Ma kako sam danas samo optimistično raspoložen. Tek je utorak i do subote se još mora naraditi i napatiti.

Problema uvijek ima i teško ih je sve nositi na leđima, ali koji puta i mi pretjerujemo dajući im neproporcionalno veliko značenje.Što me u zadnjem periodu muči? Kada pada kiša, na tri prozora koja se nalaze na sjeverozapadnoj stani stana, ulazi voda, u prilično velikoj količini. U ovaj stan smo se nedavno uselili i naslijedili smo ovo od prethodnih vlasnika. Dobro sam pogledao strukturu prozora, prekontrolirao gumene brtve i jednostavno ne shvaćam kako je moguće da uđe kišnica. Jučer, vraćajući se iz ureda, mi je došlo na pamet da voda možda ulazi tamo gdje je drvo u dodiru sa staklom: sloj silikona koji brtvi kontakt je možda ostario i trebalo bi ga obnoviti. Eto, puno mojih problema je ovog tipa, i netko bi s pravom rekao da ovo nisu egzistencijalni problemi. Slažem se, ali ponekad postanu. Zato ja ovakve stvari nastojim riješiti korak po korak, kako to predlaže jedan moj prijatelj koji je otvorio http://korakpokorak.mypressonline.com blog u kojem iznosi svoje stavove o nekim značajnim pitanjima. Konačno, nakon dugo vremena, sam uvrstio jednu vezu, iako je pretjerano reći da sam recenzirao sadržaj. Radi se o usluzi jednoj osobi; nadajmo se da će biti po onoj: pamti pa vrati.

Dok je problem loše održavane stolarije materijalne prirode, druga briga je zasnovana na psihološkoj podlozi, konkretnije, radi se o bračnim odnosima. Ako nešto treba fizički popraviti, stvar se generalno popravi bez pretjerane muke, na stranu da je često neophodno otvoriti novčarku. Sentimentalne problematike se kompliciranije. Obećao sam sebi da neću spominjati koronavirus (već nam je svima preko glave ova tema), ali je glavni uzrok upravo on. Što se posla tiče, odnosno privređivanja za egzistencijalne potrebe, ja sam u dosta dobrom položaju. I dalje imam posao, plaća je ista, iako su primanja manja jer nema putovanja ii dnevnica. Dobar dio ljudi koji je radio sa mnom u istoj firmi je ostao bez posla. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj se strahovito povećao i to mi najteže pada, iako ja nisam među njima. Ja radim od kuće, od samog početka epidemije. Moja supruga je domaćica već preko 30 godina. Radila je kao diplomirani ekonomista u jednom proizvodnom poduzeću i to joj se nije dopadalo. Kada sam ja uznapredovao na poslu i kada su se s tim povećala moja primanja, ona je jednostavno dala otkaz i ostala kod kuće. Ja se nisam bunio na njenu odluku.

U zadnje vrijeme među nama se često rađaju nesuglasice, od onih glupih: na kraju ti nije jasno zašto smo se posvađali. Ja sam zaključio, a ona se složila s mojim zaključkom, da provodimo previše vremena zajedno jer sam ja stalno doma. Nazvao sam mog šefa i zamolio da mi da dozvolu da se na tjedan dana vratim u ured i da od tamo radim. Bilo je malo povuci, potegni. Moje poduzeće se jako savjesno ponaša kada govorimo o sigurnosti na poslu, pa ne žele da nitko u ovom periodu, tko nije baš prisiljen, bude prisutan u zgradi gdje su naši uredi. Tako se je šef malo protivio. Na kraju je popustio kada sam mu rekao da će biti odgovoran zbog mog budućeg razvoda. Ma nije baš sasvim tako: dosta smo dobri i na kraju mi nije mogao odbiti tu uslugu. Obećao sam mu i večeru kada prođe ova pošast. Kada bi znao da ovo pišem upravo u kancelariji, u vrijeme radnog vremena, vjerojatno bi bio malo manje sretan. Ja sam u krajnjem slučaju miran, jer moj posao uvijek obavim dobro i na vrijeme. To što su drugi puno sporiji od mene i manje produktivni, je njihov problem.

Sjedim u hotelu u jednom gradu na jugu Španjolske. Doručkovao sam i sada sjedim u predvorju i pijem dobar talijanski espreso. Ovo je treće jutro da se budim na ovom mjestu. Jutros sam trebao biti doma, ali su iskrsli problemi i stvari su se iskomplicirale. Stigao sam zrakoplovom u utorak, oko podne. Taksijem do hotela da se prijavim i ostavim stvari. Ručak u jednom dobrom restoranu, mala šetnja da se pomogne probava i deset minuta prije zakazanog vremena sam bio u našoj agenciji. U tri popodne bio je zakazan sastanak. Naša filijala iz Južne Afrike dobila je zadatak da uradi jedan algoritam koji bi iz naše baze podataka uspijevao na određeni način dobiti podatke koji bi nam pomogli da povećamo našu poslovnu aktivnost. Ne mogu u detalje objasniti o čemu se radi jer je u pitanju poslovna tajna. Kolege su trebale prikazati i objasniti njihovu proceduru i staviti nam na raspolaganje prve verziju software-a koja obavlja postavljeni zadatak. Do kraja godine, to jeste u roku od neka 3 mjeseca aplikacija je trebala biti testirana, dotjerana i ući u redovni pogon od početka sljedeće godine.

Uz mene su bili pozvani i ljudi iz drugih agencija po Europi, pa je uzimajući u obzir i domaćine, to jeste Španjolce, sastanku trebalo prisustvovati nekih 30 ljudi. Kada sam ja stigao, nisam nikoga zatekao. Svi, osim mene, su bili obaviješteni dan prije da se sastanak neće održati. Poslije se ispostavilo da moj šef, koji je zadužen za komunikaciju, nije primio elektronsku poruku jer je netko iz centrale zaboravio na njega. Prije nego sam ga nazvao, propitao sam se zašto je sastanak odgođen. Afrikanci su izgubili avion; sljedeći let na kojem je bilo mjesta je tek danas, u petak. Sve je pomaknuto za sutra, subotu. Nikakav problem, osim mog nepredviđenog dolaska. Neočekivano sam se pojavio i svi su me čudno gledali. Nazva sam šefa i objasnio mu kako stoje stvari i pitao što da radim. Rekao mi je da ostanem u uredu i da će me nazvati za sat vremena. Nazvao je oko 6, nakon 3 puna sata. U glasu mu se osjećao bijes. U međuvremenu je ustanovio da greškom nije obaviješten i da je tako bacio novac za moje putovanje (svaka poslovnica ima svoj račun o kojem se mora brinuti). Preko svojih veza je uspio saznati da je razlog gubljenje aviona u Cape Town-u  jedan kolega koji je jednostavno zaspao. Kada su prošli da ga pokupe, našli su ga u krevetu i shvatili da više neće uspjeti uhvatiti zrakoplov. Kako je on bio ključna osoba  za prikaz programa, nije imalo smisla da ostali krenu bez njega.

Odlučio je da ja ostanem u gradu do novog sastanka. Na kraju razgovora se malo razgalio i rekao mi da ovo mogu uzeti kao mali, plaćeni godišnji odmor, kao neku vrstu nagrade za dobar rad. Zadovoljstvo je kada te pohvale, ali sve ovo će stvoriti jedan obiteljski problem: u subotu je ženin rođendan. Nazvao sam je i obavijestio o razvoju situacije. Odmah me je pitala kada se vraćam. Prvu vezu sam našao u nedjelju popodne. Znači da za moj rođendan nećeš biti doma – rekla je razočarano. Nije prvi puta, ali mi se je srce stislo. U zadnje vrijeme naš odnos je osobito dobar i jako mi je žao da je iskrsnula ova nepredviđena situacija. Što je, tu je i nema smisla plakati za prolivenim mlijekom.

Isto večer sam odlučio da se utješim i da si priuštim jednu nezaboravnu večeru i cijelu bocu španjolskog crnog vina. Prvo sam uzeo malu porciju njihovog pršuta koji je vrlo poznat na svjetskom nivou. Za moj ukus je  malo prejakog okusa, ali čaša vina ga upravo zbog toga savršeno prati. Nakon toga porcija paelje i na kraju školjke. Nakon što je sadržaj iz boce došao na nulu, uzeo sam i čašice njihovog brendija, koji se može mjeriti s francuskim konjakom. Napravio sam poveći krug pješke da bi potrošio koju kaloriju. Te prve noći sam prilično loše spavao i imao noćnu moru: stalno sam se tukao s onima iz Južnoafričke republike i nastojao ih ugurati u avion, ali su se oni opirali iz sve snage. Jedan od njih je govorio da je on iz plemena Zulu i da je njima zabranjeno da leti. Nisam siguran da li je ružnim snovima više doprinijela količina hrane koju sam pojeo (a nije je bilo malo) ili ono s čime sam je zalijevao. Vjerojatno i jedno i drugo.

Srijedu i četvrtak sam proveo u obilasku grada i jednog sela koje je udaljeno nekih 25 kilometara (uzeo sam vlak). Tamo se nalazi jedno poljoprivredno imanje gdje proizvode jedan od najskupljih pršuta; u dućanu košta skoro dvije tisuće kuna za kilogram. Imanje se nalazi u jedno hrastovoj šumi i objasnili su mi da svinje jedu gotovo isključivo žirove i da je to razlog zašto je meso tako ukusno. U sklopu farme je i vinski podrum, pa sam i na kraju tog izleta imao noćne more. Kako sam već gotovo sve vidio od gradskih znamenitosti, danas sam odlučio da malo usporim i posvetim dio dana i poslu, uključujući i ovaj članak. Sjedim vani za stolom na koji je oslonjeno moje prijenosno računalo. Kasna je jesen, ali je dan sunčan i temperatura je sigurno preko 20 stupnjeva. Vrlo ugodno za pisanje.

Od sredine proslog mjeseca se nalazim u Grckoj. Normalno, zbog posla. Da budem precizniji, moje sjediste je u Solunu. Kada me je sef pozvao da mi saopci moje buduce odrediste, rekao je: "Ides na solunski front". Koji puta zna biti i duhovit, moram mu odati to priznanje. Jedno, jedino. Trebao bih tu ostati do ljeta pa sam iznajmio jedan apartman blizu centra grada. Bio bih ja i centralniji da cijene nisu izuzetno visoke. U svakom slucaju preferiram biti u stanu nego u hotelu; daje mi osjecaj da sam doma. Uglavnom si sam kuham i rijetko jedem po restoranima, osim za rucak u toku tjedna, kada se radi. Kada se svaki dan tako hranim pocinjem se osjecati nekako otuzno. Imam i stroj za rublje, pa jedan dio prljave robe sam operem. Kosulje uvijek nosim u praonicu; mrzi me njihovo peglanje. Zaradjujem dobro, pa potrositi koji euro vise nije problem, pogotovo ako s tim rijesim neke druge probleme.

U ovom okruzju vec sam spominjao kaos. Gotovo tocno prije 3 godine, u svibnju. U to vrijeme smo govorili o hrvatskom neredu. Na srpski se kaze haos i kako to izgleda vidjeti cete posjetivsi http://velikihaos.blog.rs/blog/velikihaos gdje se govori o velikom, zapravo ogromnom poremecaju stvari. Tamo nisam slucajno zalutao. To je dnevnik jednog srbina s kojim sam ovdje prisiljen raditi. Kada sam mu pokazao ovo moje piskaranje, inzistirao je da recenziram i njegovo digitalno svrljanje. Da bih ga se otkacio, morao sam mu ovdje posvetiti bar jedan paragraf. Savjetnik sam, a i neka vrsta kontrolora, u jednoj lokalnoj grckoj firmi s kojom moje poduzece suradjuje godinama. Postali su neka vrsta nase agencije na ovom krajnjem jugu Balkana iako nemaju direktno veze s onim sto mi radimo i prodajemo. U zadnje vrijeme su postali slabo ucinkoviti, pa su me poslali ovdje da pokusam popraviti situaciju.

Problemi su nastali kada je firma promijenila vlasnika. Kupio ih je jedan bogati arapin koju hoce da prosiri svoj posao u Europu. Tip je iz Kuvajta i otkada sam ovdje nisam imao cast da ga upoznam. On je vlasnik i rijetko se pojavljuje. Kontaktira s odgovornima preko telefona i elektronske poste. Na mjestu direktora je ostavio osobu koja je i prije vrisila tu duznost. Problem je savjetnik direktora, koji ima veliki utjecaj na poslovanje. Nije mi jasno zasto on nije glavni jer u biti su sve odluke njegove. Kada on udje u sobu i direktor pogne glavu. I on je Grk, kao vecina drugih zaposlenih, ali mi kazu da je njegova obitelj turskog podrijetla. Ja nastojim s njim sto manje komunicirati. Prvih dana sam ima s njim poduzi razgovor i zakljucio sam da preko njega necu uspjeti provesti ono sto trebam. Tako ga nastojim zaobici kada kod je to moguce. Koji puta sam ipak prisiljen da mu unaprijed dam neke informacije. Kako mi se ne svidja, nasao sam poprecni put: obracam se uvijek njegovom sekretaru. I tako smo dosli do srbina iz prethodnog ulomka.

Dosao je u Solun iz Sombora prije nekih 8 godina. Covjek fakultetski obrazovan u potrazi za koricom kruha. Radio je sve sto mu se ponudilo, od prekrcaja robe u solunskoj luci, do konobara po barovima i restoranima. I onda mu se je prije par godina posrecilo da upozna jednu bogatu (moram priznati i zgodnu – pokazao mi je fotografiju) djevojku koja ga je preko svog oca (koji je bio prethodni vlasnik) uvalila u ovo poduzece. Radio je kao analista niskog nivoa. Kada je dosao nesimpaticni (meni, a i vecini drugih zaposlenih) Grk turskog podrijetla, njemu je zlica pala u med. On tvrdi da ne zna zasto, ali je jako drag savjetniku koji ga je imenovao za svog osobnog tajnika. Ja sam se s njim sprijatelji odmah prvih dana; isti jezik (ne ljutite se na mene, ali ga dobro razumijem iako govori srpski) i kulturno naslijedje su nam omogucili da provedemo ugodne trenutke uz suvlaki i casu dobrog grckog vina.

Tako sam ja iskoristio njegovo postojanje da olaksam svoje. Neke stvari oko reorganizacije posla su prosle zahvaljujuci njegovom utjecaju na njegovog sefa. Ja se pojavim kod direktora i prikazem mu ono sto bi trebalo napraviti, sa svim mogucim argumentima. On je odusevljen ali me na kraju uvijek posalje kod savjetnika koji stvar treba detaljno prouciti i dati svoje misljenje (njegov davanje misljenja je prakticno naredba za direktora). Ja ostavim svoj pisani prikaza u PPS-u Miloradu, objasnim mu u glavnim crtama koncept (covjek je bistar i shvaca puno brze od direktora) i zamolim ga da ubijedi svog pretpostavljenog. Uvijek obecam i obrok u nekoj od lokalnih birtija koje on odlicno poznaje. A hranu treba dobro i zaliti. I stvar funkcionira na obostrano zadovoljstvo.

Imam osjecaj da sam vec dosta dobro upoznao stanovnike ove zemlje. Godinama se vec suceljavaju s velikim ekonomskim i socijalnim neprilikama, sto nam je svima dobro poznato. Puno puta mi ih je bilo zao jer sam osjecao da su zrtve svjetskog financijskog sistema. Djelomicno i jesu, ali ni oni nisu nevini. Slicnog su karktera nama. Na prvo mjesto dolaze njihova prava, a obaveza se obave ako se bas nikako ne mogu izbjeci.

Ne znam sto kod vas izaziva frustraciju, ali meni je najgori kada imam problem cije rjesenje ne ovisi o meni nego o nekom drugom, ili cak u nekim slucajevima o sticaju okolnosti. Po definiciji rijec frustracija znaci nemogucnost da se ostvari neka potreba. Ja sam od onih koji se lose odnosi prema takvim dogadjajima i prilicno pati s psiholoske strane.

Evo sto se desilo zadnjih mjeseci sto sam na kraju prezivljavao kao neku vrstu nocne more. Vec vise od 15 godina koristim jedan hosting za par mojih site-ova. Operator se nalazi u Sjedinjenim Drzavama, ili jos preciznije u New Jersey-u. Tu i tamo sam imao poneki problem, ali sve u svemu 15 proteklih godina bih mogao definirati kao zadovoljavajuci servis. Pred kraj prvog mjeseca, samo par dana nakon sto sam se vratio s jednog putovanja, pokusam pozvati moj site, a njega nema. Otvorim karticu za pomoc na mom kontrolnom panelu i za sat – dva mi rjese problem. Moj hosting je virtualni, to znaci da djelim resurse s drugim korisnicima. Obavjeste me da je neki korisnik jako preopteretio racunalo i da sam iz tog razloga i ja otisao u tilt. Dogadja se, pa se oko svega nisam niti puno ljutio, niti brinuo.

Prodju dva dana i ponovi se ista situacija. Opet isti problem, pa mi ponude da me prebace na jedan drugi kompjuter koji bi trebao biti manje opterecen. Nakon par dan novi downtime, kako se na engleski kaze kada je server nepristupacan krajnjim korisnicima. Ovdje se vec pocnem ozbiljnu ljutiti i slati poruke u kojima protestiram zbog loseg stanja. Protestiram, ali na kulturan nacin, bez da ikoga posaljem u onu stvar, iako mi dodje. Takav je moj stil. Od vikanja nema puno koristi, a koji puta i otezava rjesavanje neugodnih situacija.

Na kraju dobijem njihov e-mail gdje mi nude da predjem na virtualni, privatni server. Za razliku od onog zajednickog, ovdje bih imao dodjeljenu memoriju, procesorsko vrijeme i liniju, pa propterecenje drugih korisnika ne bi utjecalo na moje site-ove. Kako sam dugogodisnji klijent, punude mi ovo po istoj cijeni koju sam do tada placao. Razmisljao sam da li da prihvatim tu ponudu ili jednostavno promjenim providera. Cinjenica da im virtualni hosting ne funkcionira nije najbolja preporuka ni za privatni servis. Na kraju pobjedi moja ljenost (treba potrositi vrijeme da se nadje novi) i prihvatim ponudu. Tako je nocna mora postala uzas. Sedam dana im je trebalo da me prebace na novi server! Nije neki problem jer je moj stari racun i dalje bio aktivan i posjetioci su mogli uzivati u mojim site-ovima (ha, ha, kazu da samohvala nis' ne valja), ali me je to vec bilo zabrinulo. Sto imaju raditi tjedan dana?

Na kraju je dosao dan kada su iskljucili stari racun i stavili online novi server. Prva kontrola: pola site-ova su pomijesali (na mjestu jedne domene, nadjem site koji se treba nalaziti na drugoj domeni), programi pisani u Perl-u (za mjerenje statistika) ne rade, zaboravili su prekopirati par direktorija. Katastrofa! Korak po korak u jedan dan uspijemo rijesiti gotovo sve. Rekao sam gotovo. Na nekim mojim site-ovima web stranicu su u formatu ANSI, a na nekim drugim u UTF-8 (a bogami ima i mjesanih). Izgleda sve razrjeseno, ali primjetim da se stranice u UTF-8 formatu ne prikazuju dobro: na ekranu se vide cudni znakovi, srca, znakovi od karata, naopaki upitnici. Prijavim problem. Jave da su sredili i ja bih da prekontroliram. Nema site-a! Ponovo na kontrolni panel, kazem im sto se dogadja, s velikim slovima. Srede. Gledam stranicu koja je imala problem: OK! Pogledam jednu drugu koja je u ANSI formatu – katastrofa, opet cudni karakteri. I to je trajalo 3-4 dana i sve za vrijeme uskrsnjih blagdana. Jedno rjese, drugo zbrljaju. Bio sam van kuce i imao ograniceni pristup Internetu. Uz to sam se zelio odmoriti, ali nista nije funkcioniralo kako treba. I sada, dok pisem ove crtice, osjecam nervozu i frustraciju koji su me pratili.

Situacija se nekako razrjesi, ali onda na vidjelo izadje nova stvar: na starim verzijama Internet Explorer-a sve je u redu, ali na jedanaestici stvar i dalje ne funkcionira. Pokusavaju me ubjediti da se to ne moze rjesiti. Ja im dokazujem da moze i da je na starom serveru sve bilo OK. Povuci, potegni. Meni se pusi iz usiju. Posavjetujem se s webmaster-om koji upravlja s http://antebuljantop.from.hr/, i on mi objasni kako stoje stvari i da mi soluciju koja ce me izvuci iz one smedje mase koju iz pristojnosti necu imenovati s njenim pravim nazivom. Tako im kazem da vise nista ne diraju i dodam .HTACCESS file koje ce serveru reci sto treba da stavi u header koji salje explorer-u.

Vecina ljudi zna sto se dogadja u svijetu preko vijesti na televiziji i dnevnih novina. Tamo cesto na senzacionalisticki nacin prikazuju neka dogadjanja, ali u nekim slucajevima to im ne uspijeva u potpunosti jer je stvarnost dramaticnija. Ovih dana sam poslom putovao izmedju Minhena, Beca i Budimpeste, a na jedan dan sam bio i u Beogradu (firma za koju trenutno radim razmislja da i tamo otvori jednu agenciju). Upravo na ruti gdje ovih dana prolaze tisuce i tisuce izbjeglica trazeci spas od svoji nedaca u staroj Europi. Sve ono sto mozete vidjeti na malom ekranu ni iz bliza ne moze docarati stvarnost. Stvar je doista impresivna i mislim da prisustvujemo povijesnom zbivanju koje ce promijeniti nasu buducnost. Gledate u ocean ljudi koji se krece ili stoji, ovisno o situaciji u kojoj ste se zatekli i u vama se mjesaju osjecaji. Vidite zenu s malim djetetom i srce vam se rastopi. Jednoj takvoj obitelji u Budimpesti, koja je sjedila ispod nekog kipa, udaljena od ostalih izbjeglica, dao sam 10 euro. Zena je imala toliko tuzan izraz lica da sam spontano prisao i izvadio novcanik, zeleci bar na neki nacin pomoci i olaksati njihove patnje. S druge strane cete vidjeti grupice mladica, svi s bradama, koji medjusobno nesto povjerljivo razgovaraju i niste sasvim sigurni da ne pripadaju kakvom teroristickom pokretu. Osjecaji se mjesaju, izmedju sucuti i straha za nas same.

Mostar
Hajde da promijenimo temu i da opisem jedan dan mojih ovogodisnjih ferja. Dosao sam iz Sarajeva u Mostar na Velu gospu (za one koji nisu iz Hrvatske, to je 15. kolovoza). Vrucina kao u prici, kako je dosta uobicajeno za ovaj hercegovacki grad. Turista kao salate; po mom osjecaju pretezno Amerikanci i Talijani. Ovi zadnji obozavaju Medjugorje koje se nalazi na samo 40 minuta voznje, pa kada su vec tamo skoce i da pogledaju stari-novi most. Trebao mi je smjestaj samo za jednu noc, ali sam se prilicno namucio da ga pronadjem. Upravo taj dan se odrzavala velika sportska priredba; jedna od etapa svjetskog tura skokova u vodu koju organizira jedna poznata multinacionalna kompanija u reklamne svrhe. Kako im je most bio prenizak, podigli su jedna toranj na njemu da bi dostigli zahtjevanu visinu od 27 metara. Da se vratim na smjestaj; konacno sam nasao jedan hostel koji je ima slobodnu sobu, privatnu, ne od onih gdje spavaju 7, 8 ljudi zajedno. Hostel je bio pun mladih cura iz Sjedinjenih Drzava i Kanade, tako da na kraju nisam siguran da mi ne bi bilo bolje u kolektivnoj spavaonici.

Nakon sto sam se smjestio, pravac na takmicenje u skokovima. Ostavlja dojam vidjeti takmicare kako se bacaju s 27 metara i izvode zaokrete i piruete. Na kraju u vodu doskoce na noge, a ne na glavu (ipak je previsoko). Nakon natjecanja razgledanje grada, s obe strane Neretve: s jedne strane je hrvatski dio, a sa druge muslimanski. Ja nisam vidio neku veliku razliku. Vrucina je bila odlicna isprika da sjednem u jedan bar i narucim pivu. Za susjednim stolom 6 engleza. Vidim da jedan od njih pokazuje zlatnu medalju iz upravo zavrsenog svjetskog prvenstva u vodenim sportovima u Kazanu. I dodje mi spontano da ga upitam (na engleski): "Oprosti, gdje si kupio taj suvenir? Jako mi se svidja i ja bih ga kupio kao poklon za mog sina." Tip me gleda u nevjerici i pocne mi objasnjavati da je medalja prava i da ju je osvojio tip koji kraj njega sjedi. Poslije sam mu objasnio da sam to odmah shvatio i da sam se samo htio nasaliti. Svedjelo mu se i platio je pivu.

Planinarstvo
Poznajem jednog starijeg gospodina, velikog zaljubljenika u prirodu, koji se vec godinama bavi planinarstvom, onako pomalo, vise amaterski. Nikakvi veliki i naporni usponi, nego vise setnje po dobro obiljezenim stazama Gorskog Kotara i Istre. Zadnji puta kada smo se vidjeli pokazao mi je njegovu kreaciju u planine koja me je podsjetila na onu staru, zabavnu pjesmicu. Na tabletu smo detaljno prelistali njegove stranice, kojih nema puno jer je tek poceo sa radom. Vidi se da je bolji u planinarenju nego u radu s web materijalom. Izabrane fotografije su prilicno loseg kvaliteta i tematski jednolicne, ali sam sve skupa osjetio neku simpatiju prema tom djelu i odlucio da ga uvrstim u moj izbor. Posjetite i prosudite sami da li sam ima pravo, ili sam mogao izostaviti spomenuti citat.

U zadnje vrijeme ne bih mogao odgovoriti sa sigurnoscu gdje je moje mjesto boravka. Vise se nalazim na putu nego doma, uz obitelj. Tako je vec godinama, ali sam imao fiksno mjesto gdje bih ostao par mjeseci ili par godina, cesto u drustvu supruge. U zadnje vrijeme se period boravka skratio na par dana, par tjedana. Sve to zbog toga sto mi je istekao ugovor u prosincu prosle godine. Ja sam neka vrsta freelancer, ali na ugovor. Ne samo da sam uspio produziti ugovor, nego su i okolnosti puno povoljnije. Sve to zahvaljujuci tome sto sam uvijek koncentriran na krajnji rezultat. Idem pravo prema rjesenju problema i ne gubim se po sporednim ulicama. I ispadne da prije i bolje od drugih stignem na metu. Tako sam uspio gotovo poduplati financijski dio ugovora, a uz to sam dobio i neke dodatne benefite: sada imam najnoviji model mobitela i svi njegovi troskovi idu na firmu. Postao sam neka vrsta dzokera u poduzecu; kada negdje imaju problem i ne znaju kako ga rijesiti, salju mene. Osjecam se vazno, kao u nekom filmu. Ali se to i placa. Stalno u pokretu, taman se naviknem na jedan krevet, a vec ga moram promijeniti. Sva sreca da je supruga jako elasticna. Vec je odavno shvatila da se dobar dio godine, umjesto sa mnom, mora zadovoljiti s novcem koji zaradjujem. Ona je izuzetno inteligentna osoba (ne u matematickom smislu, naprotiv to joj nije najjaca strana) i stvari medju nama dobro funkcioniraju.

Tako sam prosli mjesec morao u Spanjolsku, preciznije u Valenciju. Nasa filijala je dobila novi software za analiziranje prodaje pa sam im trebao odrzati jednotjedni tecaj. Uz to su imali problem s jednom drugom aplikacijom koja sluzi za mjerenje produktivnosti u samoj firmi. Stigao sam u nedjelju uvecer, prespavao u hotelu i u 10 ujutro bio u uredu. Ja sam vec pomalo faca i ne pojavljujem se u 9, kao i svi drugi. Upoznavanje s direktorom (iako je u biti najobicniji sef) i ostalim zaposlenicima, njih sedam (pa ako imas samo 7 ljudi ispod sebe ne mozes biti direktor). Kako ste? Blago vama, imate lijepo vrijeme ovdje u Spanjolskoj. Hoce li Real i ove godine osvojiti Champions? Kako idu poslovi? I tako smo, uz dvije kave, stigli negdje do pred rucak. Kako je u planu bilo da seminar pocne sutradan, umoran od price, predlozio sam da pogledamo onu aplikaciju koja im stvara problem. I tako smo se premijestili ispred monitora komjutera; ja, direktor i dva zaposlena.

Moja firma je relativno mala, ali jako razgranata. Ima filijale po cijelom svijetu i nastoji uniformirate rad, garantirajuci na taj nacin lakse i brze izvodjenje svih procesa i njihovu kvalitetu. Za to postoje mnogobrojne procedure koje detaljno objasnjavaju sto treba uraditi da bi se napravio neki posao. Za sada odlazak u toalet jos nije proceduriran, ali se vjerojatno radi i na tome. Tako se dogadja da kada se premijestite iz ureda u Budimpesti u onaj u Bangkoku, jedinu promjenu vidite u namjestaju i pogledu kroz prozor. Svaki puta kada se instalira nova verzija software dobije se i nova procedura za njegovo koristenje. Ali svako toliko netko pogrijesi ili nije dovoljno precizan, recimo u pisanju uputstava. Problem je sto su zaposlenici toliko navikli da imaju sve servirano, da vise ne znaju koristiti vlastiti mozak. U istom trenutku kada su zavrsili s objasnjavanjem problema znao sam u cemu je nevolja. Netko nije ispravio jedan paragraf u novim uputstvima, ali s malo razmisljanja rjesenje je bilo toliko ocito.

Da ih ne bi omalovazio i ucinio da se lose osjecaju (a mozda je trebalo, jer placa koju dobivaju nije mala), suzdrzao sam se da odmah ukazem na soluciju. Rekao sam da cu vidjeti sto se moze uraditi nakon rucka. I tako sam nakon objeda sjeo za kompjuter, sam, surfao po Internetu, pregledavao postu i u medjuvremenu  popio dvije kave. Sat vremena prije kraja posla, pozvao sam im i pokazao da trebaju kliknuti na link koji se nalazi ispod onoga koji su oni klikali. Tajac. Shvatili su koliko su tupi i bili su posramljeni. Jedan se cak pokusao opravdati vise se ne sjecam kakvim glupim isprikama, na losem engleskom jeziku.

Casino online

Taj dan bi sigurno smatrao izgubljenim da nije bilo pauze za rucak. Pozvali su me da rucam s njima, ali ja sam s izgovrom da mora skociti do hotela, otisao na drugu stranu; bojao sam se da mi ne izleti kakav zlocesti komentar u vezi s njihovim problemom. Ne volim biti zlocest, cak i kada se za to nadje opravdanje. Pronasao sam mali restoran koji me je na prvi pogled inspirirao, ali su svi stolovi bili zauzeti. Priblizio sam se jednom stolu za cetiri osobe, za kojim je sjedioo jedan gospodin, koji mi je ljubezno, na engleski odgovorio da su ostala tri mjesta slobodna. Prije nego mi je konobar donio jelovnik vec sam ustanovio da sam u drustvu zemljaka. Na zastitnom omotu njegovog mobitela je pisalo "I love Zagreb". I tako smo poceli pricati. Sto ja radim, zasto sam ovdje, glupi spanjolci koji ne razmisljaju vlastitom glavom (kao da smo mi bolji). On je na odmoru. Tri, cetiri dana da se odvoji od svakodnevice. I to tako cesto radi. Gotovo svaki mjesec po koji dan u kojem europskom gradu. Cime se bavi? Informaticar, radi na webu s casino online na adresi http://www.casinoonline4u.org/casinoonline/ koji mi je odmah pokazao na svom Samsung mobitelu. I zaradjuje puno novaca. Ma vidi molim te; pa nedavno sam po prvi put cuo i probao casino online i u Spanjolskoj naletim na nekoga tko se s tim bavi. Je li u pitanju visa sila ili kaos, to jeste cista slucajnost? Tko zna (ja glasam za drugu opciju).

Tako sam ostao na rucku gotovo dva sata, cavrljajuci o ovome i onome. Ispricao sam mu i moje iskustvo iz kockarnice preko interneta, na sto se on slatko nasmijao. "Da, tu i tamo netko i zaradi, ali vecina gubi. To je jednostavno matematicka cinjenica. Ja se oslanjam na ove prve, gubitnike. Kada oni izgube, ja zaradim." Na kraju je inzistirao i da plati moju casu vina. Srdacno smo se pozdravili. Vjerovatno bi se nasli bili i uvecer, jer se medju nama rodila velika simpatija, ali je on popodne imao vlak za Madrid.

Nakon 17 dana odmora evo me opet u uredu. Covjek se odvikne, ali i blagdani dosade. Problematicno je i to sto se obilno jede a to utjece i na liniju. Racunam da sam skupio bar dva dodatna kilograma. Nista posebno kriticno, ali se malo teze ulazi u novo odjelo, kupljeno prije samo nekoliko mjeseci. Danas sam iz tog razloga preskocio podnevni objed i odlucio se prosetati po obliznjem parku. Sunce je sijalo, ali je kapa ipak bila na glavi. Ispred mene jedna djevojka seta psa. Svako toliko ovaj zastane, digne nogu (zakljucujem da je muski pas; oni zenski cucnu) i obavi potrebu. Oni idu brze od mene, ali ja nadoknadjujem razdaljinu kada se oni zaustave; vrlo cesto. I onda se dogodi ono sto nisam nikada vidio: pas stane, digne se na prednje noge (neka vrsta stoja na rukama), zabaci tijelo tako da se zadnjim nogama osloni na zicanu ogradu i urinira. Ona stvar mu je gore i iz nje izlazi mlaz, a glava mu je dolje. Ono sve prije je bilo obiljezavanje teritorija, ali ovo je konkretno mokrenje. Odjednom, u toku cijele akcije, zapuhne malo vjetra i odnese mlaz psu pravo na lice. Da sam ovo uspio snimiti, sigurno bih dosao na milijun gledanja na YouTube. Skoro pa ce mi ovo biti poticaj da kupim neki mobitel, da se nadje pri ruci u ovakvim situacijama.

Sada sam vam otkrio da nemam tu cudesnu igracku koja karakterizira ovo nase stoljece, a i dio prethodnog. I nadam se da je nikada necu posjedovati. U pocetku ove tehnoloske invazije, negdje sredinom devedesetih godina proslog stoljeca, ako me moj tvrdi disk jos uvijek dobro sluzi, odbijao sam ga uzeti jer jednostavno nisam imao potrebu za njim, a da budem iskren malo mi se i svidjalo isticati prema drugima i biti drukciji. Nakon toga se stvar sam pogorsavala i covjecanstvo je postalo neotudjivo ovisno o toj spravi. Danas, s pojavom smartphona, situacija je doslovno otisla k vragu. Vise nitko ne komunicira s nikim; samo se salju poruke i slike preko What's upa ili Vibera. Karakteristicna scena: za stolom u restoranu 2 para, mjesana. Svako sa svojom spravicom u ruci tipka, ne znam sto. Dodje konobar i donese juhu, dvoje odloze telefon i koncentriraju se na tanjur, drugo dvoje jedu s jednom rukom dok je druga i dalje zauzeta tipkanje. Ima li to smisla? Sjedim u baru s kolegom iz ureda, a on mi pokazuje na svom Samsungu http://financije.canalblog.com/ , blog koji objasnjava kako nas varaju na veliko s stampanjem novaca i uspijeva napokon dati dobru hipotezu zbog cega je ubijen predsjednik Kennedy. Izuzetno interesantna tema, ali je ekran premali i ja ne uspijevam citati i nisam ovdje da bih to radio. Par zar mi ne mozes objasniti koncept dok pijemo pivu. Tako ti vjezbas svoje izrazajne osobine, ja te slusam i ucim nesto novo, a paralelno oboje uzivamo u pivu.

Ne! Jer bez tog malog stroja se vise ne ide niti u zahod. Ono sto me najvise izludjuje jeste kada mi netko hoce na silu pokazivati smijesne fotografije i zabavne video snimke koje je nasao na mrezi ili mu je netko drugi poslao. Meni u takvim momentima dodje urtikarija: cijeli smisao zivota je prenijeti drugima svoje zadovoljstvo gledanja gluposti. Hajde, onaj s financijama mi je bar pokazivao nesto novo i poucne. Jedna druga osoba mi je uporno pokazivala http://vjera.listastron.pl/ (adresa je poljska, ali se radi o hrvatskoj listi) zeleci zametnuti sa mnom diskusiju o nekim religioznim pitanjima (moji poznanici znaju da sam nevjernik). U stvari se radi o filozofskim postavkama o postojanju ili ne postojanju vrhovnog kreatora. Ja u njega, bar kako to cini vecina ljudi, jednostavno ne vjerujem i price iz davnina mi se cine za malu djecu, a ne za odrasle i obrazovane ljude iz dvadeset i prvog vijeka. Ljudska rasa mi se svaki dan cini sve zatupljenija, a imam snazan osjecaj da tehnoloski napredak pomaze taj proces. Ne bi me iznenadilo da iza toga stoji kakav programer kojem jako odgovara da ima glupe podanike, one koji piju sve servirane informacije bez da se brinu o tome da proanaliziraju ono sto cuju i vide.

Ne znam kako, ali uvijek naletim na kreacije ljudi koji ili zive u inozemstvu ili im je posao direktno ili indirektno vezan sa stranim firmama. Prvo pitanje koje sam si postavio kada sam vidio http://golubinjak.weebly.com/ jeste: ma kako i zasto netko nazove svoje djelo s imenom mjesta gdje se drze golubovi. Vjerovatno je u pitanju metafora jer je golubinjak vrlo dinamicno i bucno mjesto, gdje svi skacu, pokusavaju letjeti u uskom prostoru i ono sto se najvise primjecuje, gucu, to jeste ispustaju gu, gu glasove. Znaci, ustanovili smo da je motel za golubove vrlo kaoticno mjesto sto mozemo dovesti u relaciju sa zivotom u opcem smislu koje je u danasnje vrijeme postao izuzetno kaotican i to je sigurno bila prevladavajuca misao kod odabira zaglavlja. Prvom stranicom dominira slika goluba u blatu ili na pjescanoj plazi; nije sasvim jasno jer je jako zumiran. Ja glasam za drugu opciju jer je ptica na slici cista, a gacajuci po blatu bi se zaprljala (ne znam sto mi je danas, ali je moj slijed misli prilicno sumnjiv s psiholoskog stanovista).

Tip prepricava prisustvo na nekom radnom seminaru za prodavace necega neodredjenog. Sve se dogsdja u Becu, glavnom gradu Austrije, gdje i ja vrlo cesto odlazim poslom; jedan od gradova u kojemu nisam nikada stalno zivio, ali ga poznajem kao osobni dzep. Prica jako dobro docarava atmosferu beckih ulica i trgova poslije kise. Osim naslovne, nalazimo samo jos jedan ispisani list koji govori o, pogodite cemu? Novcima! Kako smisliti nesto pametno, kreativno, genijalno kako bi se doslo do vrece papira koji nam pruzaju mogucnost da imamo vise, da dozivimo nesto novo. U cijeloj pripovjedci je prisutan i jedan bosanac, od onih simpaticnih i neodoljivih osoba, punih ideja i zabavnih nacina da ih prikazu. Ako ne vidite ovaj blog necete nista izgubiti, ali ni u suprotnom necete biti na steti: vas zivot ce nastavit svoj jednolicni tok, iz dana u dan.

Prosli tjedan sam pogledao malo Pjesmu Eurovizije za koju nisam ni znao da vise postoji. U proslom stoljecu, u staroj federalnoj drzavi, to je bio vazan dogadjaj koji su svi pratili, ali se nakon toga izgubio. Slucajno sam u utorak, igrajuci se s mojim daljinskim, naletio na polufinale, a ukljucio sam se i u cetvrtak, na ono drugo, nadajuci se da cu vidjeti hrvatsku pjesmu; izgleda da se nismo plasirali. Finale sam propustio jer sam bio u kinu, ali sam stigao da vidim glasanje. Pobjednik iz Austrije s posebnim izgledom. Ovdje http://kaos.atwebpages.com/ nesto kaze o tome, ali meni nije jasno sto je htio postici. Ako bi htio izgledati kao zena, il bar malo sliciti, trebao bi obrijati bradu, a buduci to nije ucinio estetski dojam koji mi je ostavio je bio grozan. Rugoba. Nije mi se svidjela ni ortodoksna izjava na kraju proglasenja pobjednika. Rekao je nesto u stilu da nas nitko ne moze zaustaviti. Odmah sam poslao emajl ruskom predsjedniku da zaboravi na Ukrajinu i da okupira Austriju; u njega se covjek moze pouzdati. Nije mi odgovorio – koja nepristojnost. Probao sam mu poslati i poruku preko mobitela, ali je bio bez kredita pa je nije ni primio. U svakom slucaju, tip dobro pjeva a i kompozicija nije lose; jedini je problem da ne bi pobjedio da se normalno pojavi. Kaze jedan stari da cilj opravdava sredstvam, cak i onda kada ja od toga imam nocnu moru.

Pregledavajuci i recenzirajuci za vas po koji blog, na jednom od njih sam pronasao vezu prema http://www.9-online.com/direktorij/kockarnice.htm i tako otkrio da moze i kockati online, ne samo kupovati. Kako casino koji je tamo predlozen daje mogucnost igranja s besplatnim bonusom, odlucio sam se upisati i probati srecu. Imam nesto malo iskustva u zivo. Bio sam u Baden-Badenu i Monte Carlo-u, oprobao srecu, izgubio koji franak i marku, u to vrijeme nije jos postojala zajednicka valuta, i ustanovio da me stvar ne uzbudjuje i ne zabavlja previse. Ali su to davna sjecanja, a covjek se mjenja, pa sam odlucio ponovo pokusati na liniji. Igrao sam par dana po pola sata na dan, dok mi nebi dosadilo. Par krugova na ruletu, 15 minuta pritiskajuci gumbice od slot masina, desetak ruku ajnca. Ne izaziva mi nikakav adrenalin jer jednostavno ne mogu ni da pomislim da bih mogao imati srece da dignem veliku lovu. Sve sto imam na banci je zahvaljujuci mom radu. Kada sam izgubio 10 eura koje su mi poklonili, jednostavno se vise nisam prikljucivao. Svakodnevno mi salju pisma, mislom na organizatore, s kojima me pozivaju da igram, nude dodatne bonuse, ali mene vise ne zanima. Jednostavno se nisam promjenio s godinama, bar sto se ovog podrucja tice.

Jedan od mojih omiljenih zabava, jos od malih nogu jeste naucna fantastika. Ono sto me odusevljava kod ovog zanra je da te prebacuje u neki drugi svijet; na neki naci se radi o bjegu iz svakidasnjice. Uz to otvara nasiroko vrata masti i uzivljavanja u radnju. U potrazi za besplatnim materijalom ovog tipa pronasao sam https://plavasf.wordpress.com/ jednu pricu koja je tek u zacetku. Na raspolaganju citatelja su samo dvije stranice koje cine prolog price. Nije napisano na visokom nivou ali sadrzaj obecava. Radi se o mjesavini svemirske price i safarija jer jedna grupa lovaca, na nekoj nepoznatoj planeti lovi zivotinje za prodaju zoloskim vrtovima. Jedini je problem ustanoviti koja je granica izmedju onoga sto se smatra zivotinja i razumno bice. Oko toga se okrece pripovjed koja glatko tece i drzi paznju.

Ovih dana gledam i cetrvrti niz televizijske serije "Igra prijestolja". Nije naucna, ali je fantasticna. Radnja je malo komplicirana jer su prisutni brojni likovi i nije uvijek jednostavno pratiti razvoj dogadjaja i sjetiti se tko je tko, ali je serija snimljena na majstorski nacin. Ono sto me je jako iznenadilo, buduci se radi o americkoj seriji (a oni su konzervativni) jeste prisustvo jakih scena koje su na granici gledanosti za manje uzraste. Nasao sam i objasnjenj ovoga, jer je producent kablovska kuca koja emitira samo pretplatnicima. U stvari je sve snimljeno po jednoj knjizi, a sam pisac je i scenarista. Ono po cemu se razlikuje od ostalih da gledatelj nikada ne uspije pogoditi sto ce se dogoditi. Vec nakon prvih par epizoda, glavni lik (koji se barem takav cinio) je ostao bez glave, a u nastavku mu se pridruzilo na onom svijetu i puno drugih protagonista.

Ovdje zivimo u iznajmljenom apartmanu i po ugovoru, napisanom na engleskom, odrzavanje stana ide na racun vlasnika. Pod odrzavanjem nije sasvim jasno tko treba farbati i svako koliko. Barem ne meni. Moja supruga nemam nikakve sumnje oko toga da je to nas posao: mi ovdje zivimo i prljamo, pa to spada pod ciscenje a ne odrzavanje. I tako je odluceno da se protekli week-end farba dnevni boravak. Ti pusis i zato su zidovi ovakvi – bila je njena dodatna argumentacija s tendencijom da mi izazove griznju savjest, u cemu je uspjela. Sto se tu moze, jaci kvaci!

Tako smo u petak otisli u robni centar; ona je odabrala boju, a ja sam kupio valjke, cetke, spatule i kit da popravim neravnine. Akcija je krenula u subotu ujutro. Prva ruka stropa i popodne druga ruka. Strop je bijeli, a zidovi plavkasti. To izaziva i dodatni posao jer treba zaljepiti traku i biti pazljiv da se ne uplavi i strop kada se boji zid. Dva dana dnevne more. Samo farbanje nije samo po sebi nesto posebno naporno, ali priprema i krajnje spremanje jesu. Operi zidove, pomakni namjestaj po rubovima (poslije kada bojis zidove sve mora u centar), pa operi podove prije rada, da se ne bi dizala prasina, a zatim i poslije da se uklone mrlje izavane kapanjem boje. I sve to popraceno neumitnim kritikama; pa zasto ovo, nemoj da radis tako... Na http://stoposto.mee.nu/ ima jedan clanak koji govori o nedostatku tolerancije i zelji da se uvijek ima pravo, da se dominira u odnosu medju ljudima, bez obzira da li to donosi neki rezultat ili ne. Kao da je tekstotvorac gledao moju zenu kako nadgleda moje napore s valjkom i kistom.

Sve u svemu nije ni islo tako lose. Vrijeme je bilo super, suho i relativno toplo tako da se nisam puno znojio, a povrsine su se brzo susile. Iz iskustva sam znao da bez alata nema zanata, pa sam potrosio koji cent vise i uzeo doista odlican valjak (njemacki, to je vec garancija kvalitete) s kojima je nanosenje boje bilo lako i brzo. Glavni nesporazum je bio oko druge ruke za zid. Data prva, sve je odlicno izgledalo, bez ikakvih tragova prethodne podloge (nije bila jako razlicita) i ja sam se zalagao da tu zavrsimo, ali ni cuti. Drugi sloj ce pojacati nijansu i dati joj sjaj, bila je teorija moje bolje polovice. Ma kako sjaj – protestirao sam – kada je boja mat, bar tako pise na konfekciji i zbog toga ju je upravo izabrala. Na kraju je zakljucak da i mat boje imaju sjaj.

Ta dva dana se nije bogzna kako objedovalo: sendvici i piva. U redu, prakticno je, brzo i ne odnosi puno vremena. Jeste da je ona imala vremena, ali ga je trosila na kontroliranje mog djela. U pauzi nakon nedjeljnog rucka (sendic i pivo) dosla mi je volja da pojedem nesto dobro za veceru; moglo bi se smatrati kao nagrada za dobro obavljeni posao. Predlozio sam da izadjemo u obliznji restoran, ali ne. Znas li ti koliko je kostala boja, a i na alat se potrosilo preko 50 eura. Kada si ona stavi nesto u glavu, tu nema pogovora. Tako sam na http://nouw.com/talijanskirecepti nasao jedan recept koji me je inspirirao i gotovo sam je prisilio da ga spremi. To je imalo i dodatne prednosti jer sam bar na kraju mogao dovrsiti farbanje bez stalnog prigovaranja i savjeta. Supruga se nerado hvata lonca i kuhace, ali moram priznati da u rijetkim trenutcima provedenim u kuhinji ostvaruje zavidne pothvate. Svinjski zamotuljci su bili prava poslastica i djelomicno su uspijeli naplatiti moj napor i proliveni znoj.

U ponedjeljak ujutro sam se tesko izvukao iz kreveta. Uz to se pomaknuo i sat pa je san bio za sat vremena kraci nego obicno. Sve me je bolilo, a najvise sake, od drzanja i pritiskanja valjka. Kada sam usao u ured osjetio sam se kao na sedmom nebu i spontano mi je izaslo: ured, slatki ured. Konacno odmor od napornog kraja tjedna. Obveze su izgledale tako male i sitne u odnosu prema prethodna dva dana. Kava iz automata je klizila niz grlo, casica razgovora s kolegama je dosla kao melem na ranu. Jeste da sam ima laganih problema da kliknem tipku na misu (prsti nisu najbolje slusali), ali ni to me nije moglo omesti u mom dobrom raspolozenju. Kao iz one pouke da se covjek najbolje osjeca kada prestane patiti, na primjer kada skine tjesne cipele u kojim je proveo cijeli dan.

Jucer uvecer su dodijelili Oscare za najbolje filmove, glumce, scenarije i tako redom. Vidio sam vijesti na BBC-u, pa sam odlucio prosvrljati malo po mrezi da vidim dodatne novosti i zanimljivosti. Pojma nemam kako, ali zavrsim na ovom http://arogantnost.wordpress.com/ hrvatskom dnevniku. Prvo sto me je privuklo je naslov: uvijek sam mislio da se kaze arogancija i nije mi nikada pala na um rijec arogantnost. Nisam ima volje da produbim koncept pa vam ne mogu reci sto je pravilno, i da li su oba izraza mozda korektna. Stil pisanja je simpatican i vesel, s ironicnim zadirkivanjima svih i svakoga, a tu je i dobra doza autoironije, sto mi se narocito dopalo. Naci cete i leprsavu poeziju o vulkanu; neobicna i nadahnuta, pomalo mozda za djecu, ali vrijedi citanja jer je kratka i sazeta.

Tako sam otkrio, u nastavku mog virtualnog putovanja, da je talijanski redatelj ciji je film osvojio nagradu za najbolje strano filmsko ostvarenje u svom govoru izmedju ostalih spomenuo kao svog idola i inspiratora i Maradonu, famoznog argentinskog nogometasa iz osamdesetih godina, zamislite proslog stoljeca, koji je dugo godina igrao u Italiji i na kraju karijere ima velikih problema s talijanskom poreznom sluzbom, a jos vecih s drogom. Bio je na odvikavanju u vise navrata po raznim bolnicama, a jednom prilikom i na Kubi gdje je sklopio prijateljstvo s tamosnjim predsjednikom. Maradona je ostao iznenadjen, ali ne i uvrijedjen, s tim gestom (to jeste sto ga je talijan spomenuo u direktnom svjetskom prijenosu) pa je stavio online jedan video gdje na losem talijanskom zahvaljuje za tu nenadanu pocast i zazelio da se sretne s reziserom, da mu osobno zahvali, a ja bih rekao i da mu ponudi jedno pivo, a mozda i nesto jace.

Sam film o kojemu je rijec sam vidio prije nekoliko tjedana, zajedno sa suprugom, kojoj je to bila repriza jer je vec vidjela projekciju u kinu i koja je s njim odusevljena. Prava umjetnost na talijanski, rafinirani nacin, rekla je jednom prilikom. Meni se svidio znatno manje. Ono sto mi je ostalo u sjecanju jeste izvanredna fotografija; kadrovi i boje su doista izuzetno lijepi i dopadljivi, ali se gotovo nicega vise ne sjecam, sto jednostavno znaci da mi nije ostavio utisak (ili bolje reci otisak, u dusi). Zabava na pocetku me je lagano podsjetila na Kusturicu i njegov nacin prikaza raspojasanosti: sjetite se razuzdanog pocetka Underground-a. Slijedeca scena koja mi se urezala u sive vijuge je ona gdje neka cura izvodi umjetnicku performansu udarajuci glavom u zid. I gotovo nista vise, bit filma i o cemu se uopce radi su mi potpuno nepoznati, a kunem se da sam posteno prosjedio u fotelji ispred televizora i gledao. Mozda tu vecer nisam bio raspolozen za nesto takvo, dogadja se.

Kada sam se umorio od oskarovaca, htio sam produbiti neke stvari u vezi s Forexom. U zadnje vrijeme sam poceo pomalo trgovati preko Interneta, za sitne pare. Vise onako za zabavu nego u nadi da cu zaraditi neku veliku lovu; za to treba veliki kapital, a i rizik je prilicno velik. Trazim neke cudne izraze i obrem se na http://forexport.blog.rs/ blogu koji nema veze s valutama, osim sto ima jednu odnosnu vezu. Na vrhu stranice jedna interesantna umjetnicka slika naslovljena Kockar i dama. Upravo to sto sam veliki ljubitelj slikarstva me je zadrzalo i natjeralo da prelistam sadrzaj. I naslovi clanaka su vrlo originalni, a narocito me se dojmio auspuh. Ma zamislite da neko tako naslovi neki tekst. Reko bih da je sve djelo vise raznih autora koji se smjenjuju u nadmetanj tko ce napisati vise budalastina; jesu takve ali su citljive i sluze kao razbibriga. Nekoliko komentara posjetitelja su manje vise u istom stilu i rekao bih cak i kvalitetniji od samog generalnog sadrzaja.

Evo toliko za ovaj put. Nakon sto sam ubacio clanak gledam malo one prethodne i vidim da i nisu tako losi, a ono sto me ugodno iznanadjuje jeste moja ustrajanost: svaki mjesec po jedan zapis. Nisam ni sam znao da sam tako vrijedan. Nadam se da cu tako nastaviti, bar u bliskoj buducnosti, ali iz iskustva znam da ce se entuzijazam neizbjezno umanjiti s vremenom; isto kao sto se dogadja i s ljubavi.

Zima je ove godine osjetno blaza nego inace. Ovdje u Budimpesti mnogi govore da se ne sjecaju kada je zadnji puta bilo ovako toplo, ili bolje receno malo hladno u ovom periodu. Odlicno, bar cemo svi potrositi manje novaca na grijanje. Pesismisti govore kako je to posljedica globalnog zatopljenja, da sve ide k vragu i da je nasa civilizacija na izmaku. Ne znam koliko bi se s njima slozili stanovnici sjeverne Amerike gdje je nedavno temaratura pala na pedesetak stupnjeva ispod nule.

Jutros sam se probudio s osjecajem slabosti. Nista me nije bolilo, ali sam bio nekako malaksav, kao da cu dobiti gripu. Nazvao sam u ured i obavijestio da cu uzeti slobodan dan. Imam puno prekovremenih sati koji mi ne placaju, pa tu i tamo uzmem slobodno, da im bas sve ne poklanim. Jucer sam dosao doma malo prije 10 uvecer. Postavili smo na noge novi projekt i najveci dio mojih obveza, onih organizacijskih,  je jucer obavljen pa danas mogu i bez mene. Skuhao sam si caj i namjestio lezaj u dnevnom boravku, veliki jastuk i dva topla pokrivaca. U medjuvremenu je vani poceo padati snijeg; obozavam ga, pogotovo kada sam u toplom prostoru i mogu uzivati  u pogledu kroz prozor. Manje mi se svidja ako moram negdje ici s automobilom – klisko je i treba biti vrlo koncentriran, sto je umarajuce.

Nakon sto sam se uzivao nekih pola sata promatrajuci pahulje kako leprsaju, polozio sam na koljena prijenosni kompjuter i upalio ga. Iznenada sam dobio zelju za toplim predjelima. Zahvaljujuci tehnologiji, jednostavno je virtualno putovati, otici u mjesta nasih snova s klikom misa. Trazim, prelistavam i http://fotosvijet.blogger.ba/ mi daje iluziju da sam stigao na odrediste. Puno putopisa iz raznih gradova i zemalja svijeta oko nas, sve popraceno s fotkama, kojih nema previse, ali su dobro izabrane i perfektno oslikavaju mjesta kojima su posvecene. Ha, nisam znao da postoji otok po imenu Mafija; ova rijec mi doziva druge asocijacije. Nalazi se u Indijskom oceanu, blizu africke obale i izgleda superlativno. Na bih se bunio da tamo provedem koju sedmicu. Autor kaze da je dosta tesko stici do njega, i da put traje gotovo 24 sati. Normalno, zavisi od toga odakle kreces. Hladovina palmi, bijeli pjesak i more koje reflektira sunce u nizu sitnih bljeskova; gotovo uspjevam vizualizirati i osjetiti krajolik i miris tropskih predjela. Ovaj zadnji izraz sadrzi u sebi i jelo.

Podne je odavno proslo i osjecam pomalo glad; to je dobar znak i znaci da nije nista ozbiljno s mojim zdravljem. Kada je covjek bolestan, tjelo instiktivno odbija hranu. Ne moram si pripremati obrok jer je supruga napunila frizider s raznim gotovom jelima, ukljucujuci i sarmu na madjarski nacin. Nisam vam rekao da je skocila na par dana u domovinu iz obiteljskih razloga; udaje joj se jedna necaka. I ja sam bio pozvan, ali mrzim vjencanja, pogotovo ona tradicijonalna gdje se vije hrvatski barjak; nemam nista protiv njega, dapace, ali mi je to malo seljacki. Uz to je obicaj da se skuplja novac. Ide se od jednog do drugog uzvanika i ispred njega se stavi kosara u ocekivanju da on polozi prilog u obliku novcanica, ali ne u kuverti. Onako javno, da svi vide koliko si darezljiv ili skrt. Obicaj koji mrzim.

Gledajuci slike na http://najboljirecepti.blogger.ba/ moji zelucani sokovi se sve intenzivnije izlucuju dok se sarma podgrijava. Nisam poslusao savjet zene koja je preporucila da skuham i dva gomolja krumpira – nemam volje, poslije to treba i guliti. Kruh je od prekjucer, pa sam prepekao dva hljeba (ovo je hrvatski izraz) u pecnici. Kako mi se cini da bih mogao imati i laganu temperaturu, uspio sam se othrvati zelji da zavrsim objed s casom crnog vina; ne pase na vrucicu. Vani i dalje snjezi, a meni se sklapaju oci. Pola sata dremuckanja ce mi dobro doci. Imam i ispriku jer sam bolestan, a u tom slucaju odmor je navaznija stvar. Nakon pola sata sna, dvije kockice cokolade, opao mi je secer u krvi, i prva kava. Kako je racunalo pri ruci, hajde da ovjekovjecimo ovaj dan s jednim postom. Ponekad nije ni tako ruzno biti bolestan.

Blagdani su prosli i do slijedecega cemo morati dobro pricekati; stize tek u travnju. Jutros sam podigao roletne i ugledao sunce. Nakon proteklog mokrog perioda je jako dobrodoslo, da nam zgrije dusu, a bogami i tijelo. Za dorucak obicno pojedem par keksa s hladnim mlijekom. Tako optimiziram vrijeme da mogu duze spavati: evo objasnjenja zasto ne grijem mlijeko. Moja supruga ne radi i vrlo rijetko se digne zajedno sa mnom, ali jutros je bio izuzetak. "Dragi, da li bi da ti spremim jedan omlet?" Moje iznenadjenje je bilo veliko, ali sam rado prihvatio. Nakon daljnjih podpitanja o sastojcima s kojima ce obogatiti moj jutarnji obrok dala se na posao. Ja sam se u medjuvremenu obrijao i sjeo za stol. Na tanjuru zajedno s jajima je bila prisutna sunka i sir, uz prepeceni tost. Nakon svega crna, ekspreso kava (imamo stroj koji koristi kapsule).

Poljubac i pozdrav i evo me u vlaku koji ce me odvesti u centar Budimpeste gdje od nedavno radim. Po struci sam financijski savjetnik i zadnjih destak godina sam pretezno proveo radeci u inozemstvu. Drzao sam korisno potcrtati neke osovne biografske podatke jer bi neki slucajni prolaznik mogao ostati iznenadjen s adresom dnevnika i s time sto nema kvacica na nasim slovima: zbog posla koristim iskljucivo englesku tipkovnicu jer sam se toliko navikao da mi upotreba drugih osjetno smanjuje produktivnost. A van Hrvatske produktivnost je vazna stvar i gleda se. Necete vjerovati, ali na kraju svakog radnog dana moram napisati kratki pregled aktivnosti kojima sam se bavio. Iako sam u Madjarskoj radim za Engleze, a znate kako su oni cjepidlake. Kada placaju (dobro), zele znati zasto otvaraju novcanik.

S posla se vracam negdje oko 7 uvecer. Jedan aperitiv, da se zna odakle sam, malo televizijskih novosti (ne madjarskih jer gotovo nista ne shvacam), vecera. Zatim se pogleda kakav film, ili se ide u danasnja vremena na Internet. Zena pretezno na Facebook, a ja onako, cesto bez cilja da se ubije vrijeme do spavanja. Znam da je pogresno ubijati nesto tako dragocjeno, ali nakon ureda sam umoran i ne uspijevam se koncentrirati na nesto intiligentno. Tako sam sinoc, potaknut nostalgijom za domovinom, plovio po hrvatskim domenama. Prvo sam naletio na http://blog.dnevnik.hr/igrevicevi/ , trazeci nesto zabavno na uobicajeno internacijonalnom portalu kojega svi i ovdje upotrebljavaju. Zanimljivo je kako mi se cesto dogadja da pogodim site ciji naziv nema puno veze sa sadrzajem. Ima nesto humoristickog i duhovitog materijala, ali igrama ni traga; ako izuzmemo link koji vodi na online kockarnicu. Ono sto me je privuklo je cinjenica da se radi o kreaciji nekog naseg gastarbajtera, kao sto sam u neku ruku i ja, ali iz Italije. Ima zanimljivih kulturoloskih prikaza talijanskog drustva i super clanak o koncertu Bregovica u Milanu s amaterskom video snimkom.

Na vrhu stranice je bio ponudjen neki drugi, slucajni dnevnik, pa sam pozicionirao strelicu na njega i pritisnuo lijevu tipku mog misa. Tako sma se obreo na http://blog.dnevnik.hr/putevi/ mjestu koje opisuje brojna putovanje autora i uz to donosi ne preveliku kolicinu fotografija i filmica s tih istih putovanja; bilo bi puno slikovitije s vise vizuelnog materijala. Kako sam i ja zagrizeni turista, koji investira svaku kunu i koristi svaki slobodni trenutak da bi posjetio neko novu zemlju ili grad, sa zanimanjem sam prelista i procitao tekstove. Malo previse sazeti za moj ukus, ali obradjuju zanimljivosti pojedinih predjela, bez ulazenja u dosadne detalje kao sto su: letjeli smo 3 sata aviono, u hotelu soba nije bila dovoljno cista, a hrane u restorano nije bilo dovoljno. Svojedobno sam nasao nesto slicno s toliko detaljnim dnevnikom da je unutra pisalo i u koliko je sati isao na toalet i koja je vrsta nuzde bila u pitanju.

Htio sam pogledati jos neke stvari, ali je iznenada nestalo struje. Ne sjecam se zadnji puta kada sam bio svjedok jednog takvog dogadjaja koji je postao izuzetno rjedak s nepretkom tehnologije. Tako smo na kraju veceri upalili svjecu i razgovarali, moja bolja polovica i ja. Necu vam reci kako je protekla noc; ja sam iz stare generacije i ne iznosim sve na vidjelo, a te noci bi bilo sto da se opise.

Danas je zadnji dan stare godine. Veceras se ide kod prijatelja i sve je spremno: sarma, orehnjaca, london stange i dvije boce vina. Za predjelo, nareske i servis ce se pobrinuti domacini. Dolazi jos jedan zajednicki poznanik (nas petoro smo zajedno napravili nekoliko putovanja)  i dovodi sa sobom sina od 35 godina; decko nije uspio naci bolje drustvo od nas. Imaju i kamin u kojemu ce zavrsiti badnjak koji je bio namjenjen prethodnom religioznom blagdanu, ali u tom slucaju nije bilo vatre. Prije nekih mjesec dana je kod nas bila dosta jaka oluja i popadalo je dosta drveca. Prolazeci tako kroz obliznji park nasao sam prekrasan panj od jednog drveta koje je palo i koje su nasjekli vatrogasci s motornom pilom. Tako sam unaprijed bio spreman za proslavu.

Za drustvo i druzenje se treba pripremiti pa sam tako malo virtualno prosetao uz pomoc mog prijenosnog racunala i na http://viceviplavuse.blogspot.com/ pronasao obilje viceva o plavusama i ostale tipologije koji ce veceras dobro doci da se razgali atmosfera i uveseli raspolozenje, kako to prilici za proslavu Nove godine. Dnevnik koji ovdje spominjem nije sasvim posvecen temi po kojoj ima naslov. Stari clanci su kongruentni s motivom koji se ocekuje, ali najnoviji nemaju puno veze. Zadnji post od prije tri dana, prvi je od 2006. godine, je u biti jedna naucnofantasticna prica, ili bolje receno dio nje, koja govori o zatvoreniku preseljenom na jednu planetu koja ima ulogu zatvora. Citajuci je moze se naci kritika nase civilizaciji i nacina kako su tretirane ljudske slobode i prava. Jako dobro napisano i prenasa u ambijent straha i nelagode, kao da se paralelno radi i o prici strave i uzasa koji nam stvaraju nase misli i masta. Vracajuci se u nazad nalaze se vrlo nehomogeni sadrzaji ali interesantni. Ima i jedan putopis iz Omana s jako lijepim video zapisom.

Blog u prethodnom poglavlju je nasao svoje utociste na jednom od najstarijih i najrasirenijih besplatnih mjesta za drzanje takvih stvari, to jeste na blogspot-u. To je svojedobno bila nezavisna kompanija, jedna od preteca web log kulture, ali je poslije kupljena od jednog od giganata informatike. Kupac je bio, a sada je vlasnik, Google. Na vrhu stranice je uobicajeni menu koji nudi da se prijedje na neki drugi dnevnik s istom domenom. I tako, nakon sto sam dosta detaljno pogledao sto je bilo za pogledati i procitati, kliknem na jednu takvu opciju i nadjem se na http://przawebmastere.blogspot.com/, neka vrsta prirucnike za one koji rade i promoviraju site-ove. Utemeljen je u rujnu 2007. sto vec govori o odredjenoj kvaliteti: mnogo njih otvori nesto slicno, bave se projektom par mjeseci ili godinu dan i poslije stop.

Moj interes za ovakve predmete nije jako izrazen, ali kako sam upravo kreirao ovo sto citas, pomalo me je zainteresiralo. Imam na svom browseru instaliran Google Toolbar i u osnovi znam sto je na primjer Pagerank, ali sam ovdje nasao bitna produbljenja pojma i moje shvacanje je jako poraslo. Napisi obradjuju i samu bit plasiranja na pretrazivacima i problematike koji potrebni rad moze izazvati, te procedure i savjete da se izbjegne kaznjavanje jer bi neki postupci mogli biti shvaceni kao varanje i prevara. Istovremeno je sve jako komplicirano i iznimno jednostavno, kao sto je to i sam zivot: zavisi s koje tocke gledista se promatra. Moj zakljucak je da je autor uspjesan na informatickom podrucju i da je zaradio puno novaca, pa sam iz tog razloga stavio njegovo djelo medju moje omiljene linkove. Nikada se ne zna da mi jednog dana kakvo njegovo razmisljanje i analiza nece otvoriti novi svijet koji za sada ne poznajem i ne uspjevam iskoristiti.

Daj da za kraj objasnim naslov; sigurno cu se i ja za par eona pitati kako je nastao jer ce moja memoria oslabiti. Dva prikazana bloga su udomacena na blogspot-u, a spot ima puno znacenja i nisam siguran na sto je tovno mislio kreator kada ga je stvorio. Jedno od znacenja je i mrlja i evo objasnjenja misterioznog imena ovog clanka.