Svako toliko se pitam: gdje ide ova civilizacija? Ne vidim pozitivnih znakova. Nasuprot, oni negativni su jako brojni i svaki dan smo svjedoci novih. Što se događa ovih dana što mi je jako uznemirilo i iznerviralo? Prvo je bio sastanak grupe G7: 7 industrijski najrazvijenijih zemalja na svijetu, kako su oni semi sami proglasili. Kada su se osnovali, možda je tako i bilo, ali danas je to daleko od stvarnosti. Kanada se po gotovo ničemu ne može mjeriti s Kinom, osim možda po površini, ali je ona u grupi, a Kina nije. Odmah po završetku tog skupa, sasta se NATO, vojna organizacija zapadnih zemalja. Nekada je postojao i Varšavski pakt, ujedinjene socijalističke zemlje oko Sovjetskog Saveza. Danas je NATO sam i nije mi sasvim jasno čemu služi. Sve je to dobilo dodatni značaj s prisustvom novog američkog predsjednika; onaj prethodni se je više brinuo o problemima svoje zemlje i zato mi je bio simpatičniji. U u njegovo vrijeme je bilo napetosti s Rusima i Kinezima, ali sada smo dostigli nivo hladnog rata od prije pedesetak godina. Taj hladni rat je ima svoju kulminaciju s takozvanom kubanskom krizom kada je svijet bio na pragu nuklearnog rata. Izgleda da novi američki predsjednik želi da nas uvede u takav period.

Koji je osnovni problem ljudske rase? Žele imati fiksne točke, stvari u koje su sigurni i koje se neće promijeniti: kako se radi o fiksnoj točci, na nju se možeš osloniti, sa sigurnošću. Jedna od najuobičajenijih fiksnih točaka jeste religija. Bog postoji jer u njega vjeruješ i to je postulat koji vrijedi bez provjere. Znači da se uvijek možeš osloniti na njega. Postaje manje važna činjenica da li on postoji ili ne. S ovih samita je izašla jedna stvar koja je jako u modi u zadnje vrijeme. Sudionici, gotovo svi, su izjavili da treba braniti naše vrijednosti, a predsjednik NATO-a je rekao kako Kinezi ne dijele s nama naše vrijednosti. Ma kako smo samo postali egoistični. Šalim se, uvijek smo bili takvi. Koje su to naše vrijednosti na koje se oni odnose, to jeste vrijednosti zapadne civilizacije. Manje više će vam spomenuti demokraciju, slobodu i poštivanje ljudskih prava. Mi smo ovdje da branimo demokraciju, grme zapadni političari. Tako su vikali i kršćanski misionari po cijelom svijetu: mi smo ovdje da vam prenesemo božju riječ. Metodi se mijenjaju, jer su vremena drukčija, ali je koncept uvijek isti, a isto tako i konačni cilj: zaštititi svoje i iskoristiti drugoga, koliko je to moguće. Sada se na zapadu širi i bojazan da bi mogli izgubiti vodstvo svijeta, koje su, objektivno gledajući, u zadnjih pedeset godina imali. Sada ulaze u igru novi, jaki igrači, i to unosi strah.

Glavni protivnik Zapada je postala Kina. Istina je, ljuti su i na Ruse, ali Rusi nemaju tako značajnu globalnu ulogu, osim u određenim dijelovima svijeta, za sada još uvijek manje važnim. Kinezu su svuda: počevši od najmanjih i najnerazvijenijih zemalja svijeta, kojima naoko pružaju velikodušnu pomoć (da se razumijemo, rekao sam naoko), pa preko svih značajnih zapadnih zemalja (trgovine, barovi i neke uslužne djelatnosti su u njihovim rukama), stječu vodeću poziciju na polju tehnologije (najdalje su stigli s tehnologijom 5G) i posjeduju više od petine vanjskog duga Sjedinjenih Država. Gdje god se okreneš, oni. Ovih dana je počelo Europsko prvenstvo u nogometu. Vidite li reklame na stadionima? Na kineskom su jeziku. Reklamiraju bijelu tehniku Hisense; bar sam ja tako zaključio jer sam vidio i natpise na latinici. Ja imam doma njihov hladnjak, vintage stil. Ima i bolje, recimo talijanski, ali ovaj znatno manje košta. Već dok sam ja bio mali, se je govorilo da će Kinezi ovladati svijetom. Pa na što se onda mi ljutimo, kada je to zapisano u našoj sudbini.

Netko počinje shvaćati da su problemi koje vidimo djelomično, ali dobrim dijelom, naša krivica, nas zapadnjaka. Ne baš nas građana, jer nas nitko ništa i ne pita, nego vladi koje rade prema željama ekonomskih magnata, multinacionalnih kompanija. Sjetite se da je politika samo produžena ruka ekonomije. Krajem osamdesetih je krenuo trend proizvodnje u nerazvijenim zemljama. Otvoriš pogon u jednoj takvoj zemlji i radna snaga te košta puno manje, a profit raste. Takve su zemlje rado prihvaćale strani kapital da bi se podigle iz bijede. Jedna od njih je bila i Kina. Za razliku od drugih, Kina je ogromna nacija, a Kinezi su vrijedni radnici i zadovoljavaju se s malo. S vremenom su počeli shvaćati tehnologije, raditi na njihovom poboljšanju, investirali ono što su zaradili u obrazovanje mladih i danas su to što jesu. Od iskorištavana zemlje (platili su ulaznicu), postali su konkurencija. Zahvaljujući zapadnom kapitalu. Dak su velike firme iskorištavale radnu snagu u nerazvijenim zemljama, na uštrb domaće radne snage, to im je bilo po volji i uradile su sve da se tržište globalizira, da se do najveće moguće granice pojednostavi uvoz i izvoz robe, po mogućnosti bez carina.

Dio toga plaćamo i mi, jer je standard već godinama u padu, jer se smanjila količina posla, a i plaće su manje nego prije. I sada se mi kao ljutimo na njih. Ja sam ljut na naše, prije svega zbog široko proširene hipokrizije. Napad na nedemokratsku Kinu je samo izlika; oni ne poštuju naše vrijednosti. Mi smo za demokraciju, ali samo kada nam odgovara. Kada nije dobra, spremni smo da promijenimo mišljenje. Sjećate li se arapskog proljeća, perioda kada su se brojni arapski narodi uz Mediteran pobunili protiv njihovih vladajućih klasa? U Egiptu je pao diktator Mubarak. Pljesak! Nakon toga su održani demokratski izbori. Pljesak! Na izborima su pobijedili Braća Muslimani, fundamentalističko religiozna partija. Bez pljeska, s ponekim prikrivenim zviždukom (me možeš glasno, sve se je demokratski odigralo). Onda je vojna vrhuška izvela državni udar i došla na vlast, što je predstavljalo grubi nedemokratski čin. Potihi pljesak! Nije mogao biti onaj bučni (kakav je u biti bio), jer bi se shvatilo da smo malo skrenuli s našeg pravog puta.

Ne znam kako vi vidite ovaj svijet, ali meni se ne sviđa. Sve ti nekako dođe na to kao kada uđeš u casino online. Imate pravo, nije uđeš nego se ulogiraš. Sve ovisi o sreći, hoćeš li izaći van bez hlača ili će ti džepovi biti puni para. Pretežno se dogodi ona prva stvar. Svijet je uvijek konceptualno isti. Mijenjaju se ljudi, kultura, jezici, a tehnologija svaki dan svi više oslobađa čovjeka od teškog rada, ali odnos onih koji posjeduju bogatstvo i onih koji im pomažu da ga steknu je uvijek isti: ovima drugima uvijek treba bočica s vazelinom (dobar rock koncert, nogometna utakmica, pijančenje s društvom...) da bi koliko toliko mogli nastaviti svoj tužni život. Bolje to nego revolucija; tamo možeš i poginuti, a kada završi sve krene po starom, iako s nekim novim pristupom. Hoću da naglasim da nisam Marxista. On je vidio rješenje, iako jako pogrešno. Ja ga upravo ne vidim.