Sjedim u hotelu u jednom gradu na jugu Španjolske. Doručkovao sam i sada sjedim u predvorju i pijem dobar talijanski espreso. Ovo je treće jutro da se budim na ovom mjestu. Jutros sam trebao biti doma, ali su iskrsli problemi i stvari su se iskomplicirale. Stigao sam zrakoplovom u utorak, oko podne. Taksijem do hotela da se prijavim i ostavim stvari. Ručak u jednom dobrom restoranu, mala šetnja da se pomogne probava i deset minuta prije zakazanog vremena sam bio u našoj agenciji. U tri popodne bio je zakazan sastanak. Naša filijala iz Južne Afrike dobila je zadatak da uradi jedan algoritam koji bi iz naše baze podataka uspijevao na određeni način dobiti podatke koji bi nam pomogli da povećamo našu poslovnu aktivnost. Ne mogu u detalje objasniti o čemu se radi jer je u pitanju poslovna tajna. Kolege su trebale prikazati i objasniti njihovu proceduru i staviti nam na raspolaganje prve verziju software-a koja obavlja postavljeni zadatak. Do kraja godine, to jeste u roku od neka 3 mjeseca aplikacija je trebala biti testirana, dotjerana i ući u redovni pogon od početka sljedeće godine.

Uz mene su bili pozvani i ljudi iz drugih agencija po Europi, pa je uzimajući u obzir i domaćine, to jeste Španjolce, sastanku trebalo prisustvovati nekih 30 ljudi. Kada sam ja stigao, nisam nikoga zatekao. Svi, osim mene, su bili obaviješteni dan prije da se sastanak neće održati. Poslije se ispostavilo da moj šef, koji je zadužen za komunikaciju, nije primio elektronsku poruku jer je netko iz centrale zaboravio na njega. Prije nego sam ga nazvao, propitao sam se zašto je sastanak odgođen. Afrikanci su izgubili avion; sljedeći let na kojem je bilo mjesta je tek danas, u petak. Sve je pomaknuto za sutra, subotu. Nikakav problem, osim mog nepredviđenog dolaska. Neočekivano sam se pojavio i svi su me čudno gledali. Nazva sam šefa i objasnio mu kako stoje stvari i pitao što da radim. Rekao mi je da ostanem u uredu i da će me nazvati za sat vremena. Nazvao je oko 6, nakon 3 puna sata. U glasu mu se osjećao bijes. U međuvremenu je ustanovio da greškom nije obaviješten i da je tako bacio novac za moje putovanje (svaka poslovnica ima svoj račun o kojem se mora brinuti). Preko svojih veza je uspio saznati da je razlog gubljenje aviona u Cape Town-u  jedan kolega koji je jednostavno zaspao. Kada su prošli da ga pokupe, našli su ga u krevetu i shvatili da više neće uspjeti uhvatiti zrakoplov. Kako je on bio ključna osoba  za prikaz programa, nije imalo smisla da ostali krenu bez njega.

Odlučio je da ja ostanem u gradu do novog sastanka. Na kraju razgovora se malo razgalio i rekao mi da ovo mogu uzeti kao mali, plaćeni godišnji odmor, kao neku vrstu nagrade za dobar rad. Zadovoljstvo je kada te pohvale, ali sve ovo će stvoriti jedan obiteljski problem: u subotu je ženin rođendan. Nazvao sam je i obavijestio o razvoju situacije. Odmah me je pitala kada se vraćam. Prvu vezu sam našao u nedjelju popodne. Znači da za moj rođendan nećeš biti doma – rekla je razočarano. Nije prvi puta, ali mi se je srce stislo. U zadnje vrijeme naš odnos je osobito dobar i jako mi je žao da je iskrsnula ova nepredviđena situacija. Što je, tu je i nema smisla plakati za prolivenim mlijekom.

Isto večer sam odlučio da se utješim i da si priuštim jednu nezaboravnu večeru i cijelu bocu španjolskog crnog vina. Prvo sam uzeo malu porciju njihovog pršuta koji je vrlo poznat na svjetskom nivou. Za moj ukus je  malo prejakog okusa, ali čaša vina ga upravo zbog toga savršeno prati. Nakon toga porcija paelje i na kraju školjke. Nakon što je sadržaj iz boce došao na nulu, uzeo sam i čašice njihovog brendija, koji se može mjeriti s francuskim konjakom. Napravio sam poveći krug pješke da bi potrošio koju kaloriju. Te prve noći sam prilično loše spavao i imao noćnu moru: stalno sam se tukao s onima iz Južnoafričke republike i nastojao ih ugurati u avion, ali su se oni opirali iz sve snage. Jedan od njih je govorio da je on iz plemena Zulu i da je njima zabranjeno da leti. Nisam siguran da li je ružnim snovima više doprinijela količina hrane koju sam pojeo (a nije je bilo malo) ili ono s čime sam je zalijevao. Vjerojatno i jedno i drugo.

Srijedu i četvrtak sam proveo u obilasku grada i jednog sela koje je udaljeno nekih 25 kilometara (uzeo sam vlak). Tamo se nalazi jedno poljoprivredno imanje gdje proizvode jedan od najskupljih pršuta; u dućanu košta skoro dvije tisuće kuna za kilogram. Imanje se nalazi u jedno hrastovoj šumi i objasnili su mi da svinje jedu gotovo isključivo žirove i da je to razlog zašto je meso tako ukusno. U sklopu farme je i vinski podrum, pa sam i na kraju tog izleta imao noćne more. Kako sam već gotovo sve vidio od gradskih znamenitosti, danas sam odlučio da malo usporim i posvetim dio dana i poslu, uključujući i ovaj članak. Sjedim vani za stolom na koji je oslonjeno moje prijenosno računalo. Kasna je jesen, ali je dan sunčan i temperatura je sigurno preko 20 stupnjeva. Vrlo ugodno za pisanje.