Blogokaz

Tvoj putokaz za blogove

Japanci

2022. június 25. 16:36 - Blogokaz

Ova godina mi je izuzetno naporna, ali moram priznati i da je istovremeno jako interesantna. Primjećujem kako se kod mene počinje razvijati zanimanje za druge ljude, posebno ako su drukčijeg kulturnog naslijeđa od mene. Uvijek sam bio veliki individualac i okružje me nije previše interesiralo. Često bi se događalo da ne primijetim neke stvari koje su se zbivale oko mene, ali to u meni nije izazivalo uzbuđenje. Moj unutrašnji svijet mi je sasvim dostajao. Nikada nisam imao puno prijatelja, a i broj onih koje bih mogao definirati kao poznanike je bio dosta skroman. U zadnjih par godina je počelo rasti moje zanimanje za osobe koje me okružuju. Počinju mi biti zabavna, a ponekada i poučna, njihova iskustva na poslu, u odnosu s kolegama, bračni odnosi, veza s djecom i rođacima. Prije sam sve to smatrao banalnim i dosadnim. Sada mi se šire vidici i počinjem uviđati da je svijet puno veći nego što sam nekada mislio. Moja filozofija, koja se može izraziti u kratkoj rečenici "univerzum to neće niti primijetiti", i koja objektivno ostaje takva, malo po malo postaje slabija. Sve rjeđe odbijam interakciju s drugima.

Nakon ljetnog raspusta u moju firmu je stigla nova aplikacija za praćenje rada zaposlenih. Svaki posao koji radimo ima svoju šifru i potrebno je za svaki dan upisati koliko se je sati radilo na pojedinom projektu. Vrlo jednostavan softver, besprijekorno urađen od jedne naše poslovnice u danskoj. Toliko je intuitivan da nema potrebe za uputstvima. Ako nešto baš nije jasno postavi su kursor iznad kućice i pojavi se uobičajeni oblačić s objašnjenjem. Poslan je svim našim uredim u svijetu koju su obavezni da ga koriste. Nekih mjesec dana nakon uvođenja ove aplikacije šef me zove doma; ja ne radim uvijek u uredu jer mi posao dozvoljava da puno toga obavim online, od kuće. Ja to obilno koristim. Kaže mi da naša poslovnica u Japanu ima velikih problema s korištenjem ovog programa za praćenje sati rada. Ja ostao zapanjen. U per minuta bih uspio objasniti djetetu iz prvog razreda osnovne škole kako softver funkcionira a Japanci ne shvaćaju.

Tako sam se našao u avionu. Iz Beča sam krenuo za Tokyo. Predviđena su 3 tjedna rada. Uz objašnjenje novog programa, što je u stvari bila izlika za odlazak, trebao sam proučiti njihov način komuniciranja s klijentima. Istraživanja su pokazala da je njihov postotak dobivenih klijenata, u odnosu na one kontaktirane, puno viši nego prosjek koji dostižemo u Europi. Na prostorima Balkana je još znatno niži. Let je trajao nekih 12 sati. U zračnoj luci me je čekao auto sa šoferom. Krenuli smo. Ovo je moja prva posjeta zemlji izlazećeg sunca. Odvezao me je u jednu od centralnih četvrti Tokya koji se zove Shibuya. Moja firma ima mali apartman za povremene goste, kao što sam bio ja u ovom slučaju. Mali ali luksuzno uređen. S 18. kata se pružao predivan pogled na grad. Od prvog momenta sam se počeo zaljubljivati. Stigao sam kasno i odmah se ubacio u krevet. Ujutro sam se probudio dosta mamurno zbog vremenske razlike. U maloj kuhinjici sam pronašao neke kekse koje sam pojeo uz voćni sok od breskve.

Ured se nalazi na nekih 10 minuta hoda od apartmana. Na stolu sam našao plan grada gdje je bila ucrtana trasa koju sam trebao slijediti. Počinju raditi u 10 ujutro i završavaju u 7 navečer; imaju pauzu za ručak od jedan sat, neplaćenu. Sačekala me je sekretarica na recepciji i odvela do šefa. Većina Japanaca je sitna, ali je ovaj bio prava ljudina. Srednje dobi, visok oko 190 cm i skoro 100 kila težak. Reklo bi se da je iz Like. Nakloni, bujica riječi. Nikakav odgovor na moje engleske pozdrave i pohvale. Nakon 5 minuta okrene telefon i nešto promrmlja. Gotovo istovremeno se pojavi jedan mlađi čovjek i pozdravi me na engleskom. Objasni mi da glavni čovjek agencije ne govori strane jezike i da će on biti naš prevodilac. Tako smo proveli sat vremena u upoznavanju i planiranju posla koji ja trebam obaviti za njih i oni za mene. Prevodilac se zvao Taiko i na kraju je ispalo da je to jedina osoba s kojom sam uspio stvoriti neki kontakt. Nitko drugi nije govorio engleski. Nevjerojatno. Multinacionalna firma u kojoj samo jedna osoba govori engleski.

Pitao sam ga što se događa kada je on odsutan zbog bolesti? Ima 42 godine i nikada nije izostao s posla, prema tome problem se ne postavlja. Uskoro je došlo vrijeme ručka. Nisam znao što da radim. Očekivao sam da vidim hoće li me netko pozvati da mu se pridružim, kao što je to bilo u svim drugim poslovnicama koje sam posjetio. Svi su izašli iz ureda osim mene. Na kraju sam se podigao i uputio na ulicu. Nakon par stotina koraka skrenuo sam u jednu ulicu gdje je bilo puno restorana, ako ih tako mogu nazvati. Sjedne se za šank i tamo se jede. Jedini problem što nigdje nije bilo mjesta. Još gore, ispred svake zalogajnice, čini mi se da bolje opisuje mjesto, se nalazio dugački red. Mrzim redove. Našao sam neki dućan, ali je i u njemu bila gužva. Ipak sam se ohrabrio i ušao. Kupio sam neke kekse i sok, za promjenu u odnosu na doručak. U blizini je bio mali park s par klupica. Čudo, ali sam odmah uspio pronaći slobodno mjesto. I za večeru sam imao isti obrok.

 Jedna zalogajnica u Tokyu

Dan iza sam skupio hrabrost i stao u filu za pravi ručak. Red se brzo pomicao i nakon 20 minuta sam sjedio za šankom. Naručio sam ramen; neka vrsta maneštre s paštom, svinjskim mesom i kuhanim jajetom. Brzo i ukusno, s prihvatljivom cijenom od oko 80 kuna. Problem je da je centar izuzetno napučen i u vrijeme ručka se stvaraju gužve jer nema dovoljno kapaciteta za sve zaposlene. Unatoč tome, u uredu nisam nikoga vidio da nosi jelo od doma. Brzo sam se privikao novom ritmu. Nakon posla bih završio u nekom baru. Uz pivo bih uzeo neko od jela koja su se nudila i to bi mi bila večera. Lokali su bili puni ljudi kao ja: odijelo i kravata, upravo napustili radno mjesto. Brzo sam shvatio da se lako može stupiti u kontakt i tako sam uspio dobiti moju dnevnu dozu konverzacije. U uredu se razgovaralo samo o poslu, uvijek preko prevodioca. Pokušao sam par puta zametnuti razgovor o nekim drugim temama. Tih dana je američki predsjednik Trump posjetio Japan, pa sam htio čuti od njih što misle o njemu. Nikada nisam dobio odgovor. Izgleda da kod njih na poslu ne postoji ništa drugo van tog ambijenta. Oni u barovima su jako razgovorljivi i raspon tema je vrlo širok, od politike, pa žena, do automobila i kulturnih događaja.

Preko vikenda sam koristio slobodno vrijeme da razgledam grad a dva puta sam napravio i kratki izlet van Tokya. Sve je puno budističkih i šintoističkih hramova. Izgleda da su Japanci jako religiozni, ali i prevrtljivi po tom pitanju. Jedan mi je rekao da svaki Japanac u toku svog života bar jednom promijeni religiju. Iako je bio početak studenoga, vrijeme mi je bilo izuzetno naklonjeno: sunčano i toplo, pa sam često šetao u samoj košulji sa zavrnutim rukavima. Japanke se lijepe žene, ali prilično loše građene: ravne naprijed, ravne odostraga. Otišao sam i u jedan tradicionalni teatar, ali da budem iskren predstava me nije posebno oduševila. Ono što mi se je jako dopalo jeste hrana. Dva puta sam si priuštio i skuplje restorane. Ambijent, hrana i ljubaznost posluge su spektakularni.

Szólj hozzá!

A bejegyzés trackback címe:

https://blogokaz.blog.hu/api/trackback/id/tr817867069

Kommentek:

A hozzászólások a vonatkozó jogszabályok  értelmében felhasználói tartalomnak minősülnek, értük a szolgáltatás technikai  üzemeltetője semmilyen felelősséget nem vállal, azokat nem ellenőrzi. Kifogás esetén forduljon a blog szerkesztőjéhez. Részletek a  Felhasználási feltételekben és az adatvédelmi tájékoztatóban.

Nincsenek hozzászólások.
süti beállítások módosítása