Nakon 17 dana odmora evo me opet u uredu. Covjek se odvikne, ali i blagdani dosade. Problematicno je i to sto se obilno jede a to utjece i na liniju. Racunam da sam skupio bar dva dodatna kilograma. Nista posebno kriticno, ali se malo teze ulazi u novo odjelo, kupljeno prije samo nekoliko mjeseci. Danas sam iz tog razloga preskocio podnevni objed i odlucio se prosetati po obliznjem parku. Sunce je sijalo, ali je kapa ipak bila na glavi. Ispred mene jedna djevojka seta psa. Svako toliko ovaj zastane, digne nogu (zakljucujem da je muski pas; oni zenski cucnu) i obavi potrebu. Oni idu brze od mene, ali ja nadoknadjujem razdaljinu kada se oni zaustave; vrlo cesto. I onda se dogodi ono sto nisam nikada vidio: pas stane, digne se na prednje noge (neka vrsta stoja na rukama), zabaci tijelo tako da se zadnjim nogama osloni na zicanu ogradu i urinira. Ona stvar mu je gore i iz nje izlazi mlaz, a glava mu je dolje. Ono sve prije je bilo obiljezavanje teritorija, ali ovo je konkretno mokrenje. Odjednom, u toku cijele akcije, zapuhne malo vjetra i odnese mlaz psu pravo na lice. Da sam ovo uspio snimiti, sigurno bih dosao na milijun gledanja na YouTube. Skoro pa ce mi ovo biti poticaj da kupim neki mobitel, da se nadje pri ruci u ovakvim situacijama.

Sada sam vam otkrio da nemam tu cudesnu igracku koja karakterizira ovo nase stoljece, a i dio prethodnog. I nadam se da je nikada necu posjedovati. U pocetku ove tehnoloske invazije, negdje sredinom devedesetih godina proslog stoljeca, ako me moj tvrdi disk jos uvijek dobro sluzi, odbijao sam ga uzeti jer jednostavno nisam imao potrebu za njim, a da budem iskren malo mi se i svidjalo isticati prema drugima i biti drukciji. Nakon toga se stvar sam pogorsavala i covjecanstvo je postalo neotudjivo ovisno o toj spravi. Danas, s pojavom smartphona, situacija je doslovno otisla k vragu. Vise nitko ne komunicira s nikim; samo se salju poruke i slike preko What's upa ili Vibera. Karakteristicna scena: za stolom u restoranu 2 para, mjesana. Svako sa svojom spravicom u ruci tipka, ne znam sto. Dodje konobar i donese juhu, dvoje odloze telefon i koncentriraju se na tanjur, drugo dvoje jedu s jednom rukom dok je druga i dalje zauzeta tipkanje. Ima li to smisla? Sjedim u baru s kolegom iz ureda, a on mi pokazuje na svom Samsungu http://financije.canalblog.com/ , blog koji objasnjava kako nas varaju na veliko s stampanjem novaca i uspijeva napokon dati dobru hipotezu zbog cega je ubijen predsjednik Kennedy. Izuzetno interesantna tema, ali je ekran premali i ja ne uspijevam citati i nisam ovdje da bih to radio. Par zar mi ne mozes objasniti koncept dok pijemo pivu. Tako ti vjezbas svoje izrazajne osobine, ja te slusam i ucim nesto novo, a paralelno oboje uzivamo u pivu.

Ne! Jer bez tog malog stroja se vise ne ide niti u zahod. Ono sto me najvise izludjuje jeste kada mi netko hoce na silu pokazivati smijesne fotografije i zabavne video snimke koje je nasao na mrezi ili mu je netko drugi poslao. Meni u takvim momentima dodje urtikarija: cijeli smisao zivota je prenijeti drugima svoje zadovoljstvo gledanja gluposti. Hajde, onaj s financijama mi je bar pokazivao nesto novo i poucne. Jedna druga osoba mi je uporno pokazivala http://vjera.listastron.pl/ (adresa je poljska, ali se radi o hrvatskoj listi) zeleci zametnuti sa mnom diskusiju o nekim religioznim pitanjima (moji poznanici znaju da sam nevjernik). U stvari se radi o filozofskim postavkama o postojanju ili ne postojanju vrhovnog kreatora. Ja u njega, bar kako to cini vecina ljudi, jednostavno ne vjerujem i price iz davnina mi se cine za malu djecu, a ne za odrasle i obrazovane ljude iz dvadeset i prvog vijeka. Ljudska rasa mi se svaki dan cini sve zatupljenija, a imam snazan osjecaj da tehnoloski napredak pomaze taj proces. Ne bi me iznenadilo da iza toga stoji kakav programer kojem jako odgovara da ima glupe podanike, one koji piju sve servirane informacije bez da se brinu o tome da proanaliziraju ono sto cuju i vide.